Koliko se žena želi marginalizovati onog momenta čim izađu iz šina, razotkriju ono što moćnici pokušavaju zataškati ili postanu blijeda sjena nečega što je danas moglo biti stub i primjer za rješavanje budućih gnusnih problema?
Jedna od njih, došla je iz Nebraske u Bosnu 1999. godine sa jasnim ciljem: rad na slučaju zlostavljanja žena. Poslana od strane američke privatne vojne i sigurnosne kompanije DynCorp, počela je raditi na slučaju, a zatim zašla dosta dublje – ništa nije sivo niti bijelo, ljudi koji su je poslali igrali su „crno i pokvareno“, a dokazi su se nizali sami od sebe.
Trgovina ljudima, tačnije maloljetnicama na području BiH, dovoljno devastirane od posljednjeg, vrlo skorog rata, bila je enormna. Mlade djevojke, mahom iz Istočne Evrope, bile su namamljene lažnim obećanjima o poslu, a zatim prisiljavane na prostituciju u noćnim klubovima širom BiH. Glavni upravitelji ove umrežene zločinačke radnje bili su upravo naši „mirotvorci“ – međunarodni policajci, radnici DynCorpa i pripadnici mirovnih snaga.
Sve te dokaze, Kathryn Bolkovac, bivša američka policajka, detaljno je prikupljala i čekala momenat kada će okončati šutnju i zataškivanje velikih moćnika. Međutim, kako obično i biva, ona biva zataškana. Možda je, kako bi neki rekli, prva pogreška u koracima bila što je svoja saznanja prijavila nadređenima unutar UN-a i DynCorpa. Zašto je očekivala da će moćnici priznati da u njihovom taboru, predstavljenom kao sinonim za miroljublje, vlada sve osim istog?
Možda baš zato što je Bolkovac bila žena od principa, pratila je protokol, možda je i ona gledala da nije sve crno, možda ipak postoji ono „sivo i bijelo“. Insistirala je na pravdi, onome za šta se same strukture UN-a zalažu, ništa više ni manje, a ipak je zbog toga premještana na niže pozicije i izložena prijetnjama.
Krajnji udarac koji su joj nanijeli bio je otkaz. Valjda ubistvo pod „nepoznatim okolnostima“ ili samoubistvo jer „nije bila pri zdravom razumu“ nije bio pitak dokaz za šire narodne mase. Ne čini mi se ni da je razlog o „lažiranju izvještaja o radnom vremenu“ najpouzdaniji, ali izgleda da je bio jedini koji su mogli ponuditi kao „legitiman“. Ipak, Bolkovac niske udarce podnosi dobro, pa je nepravedno otpuštanje tužila i dobila spor.
Onda je iskustvo iz BiH pretočila u knjigu, kasnije ekranizovanu. Danas drži predavanja i učestvuje na konferencijama o borbi protiv trgovine ljudima. Bolkovac nije zataškana, nije ušutkana – ali je zaboravljena. Vadim je iz arhive danas jer ništa nije bolje ni 20 plus godina kasnije. Samo je možda bolje skriveno, možda smo mi manje zainteresovani ili manje hrabri. Zapravo, manje smo hrabri, zasigurno.
Koliko nas bi sada rizikovalo svoju karijeru zarad višeg cilja, da zaštiti domovinu i nemoćne, iako zna da je i on sam nemoćan? Slobodno pridodajmo tomu: šta ako je žena? Koju cijenu će platiti ako iznese nešto što bi razotkrilo moćnike punih sakrivenih dosijea? Je li joj cijena – smrt?
Kathryn je samo jedna od tih žena koja je platila cijenu jer je pokušala srušiti mit i iluziju o „spasiocima“ urušene Bosne. Neće ostati blijeda sjena ako se samo jedan procenat njene hrabrosti probudi u svakome od nas, na bilo koji način. Ako nam baš kao primjer i stub bude njen cilj, više žena će biti manje marginalizovano, više života spašeno, a kolektivna šutnja postat će mit.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Plurala.