Filip Grubač, inače muzičar, kaže da nije glumac, ali je po svoj prilici postao dio jedne glumačke postavke i samim tim zapravo postao i glumac. Komentarisao je predstavu „Ko je ubio Dženis Džoplin?“, u kojoj glumi i muzicira. Pričao nam je o tome kako je došao u situaciju da bude dio ovog pozorišnog komada, odnosno kako se našao na sceni i u ovoj ulozi, ko su mu uzori i koje poruke nosi ovaj pozorišni komad.

  • Ovdje se radi o nečemu što je i pozorišni komad i mjuzikl. Kako je došlo do te fuzije?

Mi smo se neko vrijeme prije početka ove predstave upoznali sa redateljkom Sonjom Petrović, preko naše muzike, pošto smo svirali na njenom Festivalu ekološkog pozorišta u Bačkoj Palanci. Ona je godinama čekala da okupi ekipu za ovakvu predstavu, te je našla nas trojicu kao bend, kao drugare, smatrajući da smo savršeni da uletimo u ovakav projekat, i zbog godina, i zbog svirke, načina svirke i svega. Sve se nekako sklopilo i nama je leglo, i ekipa glumaca, i samo pozorište.

  • Priča ovog pozorišnog komada se svodi na slobodu, na slobodu ličnosti. Kako Vi doživljavate slobodu, odnosno slobodu ličnosti?

Ja iz svog ličnog aspekta slobodu doživljavam tako da svako može da radi šta poželi, da može da živi od toga i na kraju krajeva da ne smeta nikome drugom. Htjeli smo da prekinemo te neke restrikcije, koje su ovdje predstavljene, i koje su osjetne i ovdje u regionu, ali i u cijelom svijetu, manje više.

  • „Ko je ubio Dženis Džoplin?“ je predstava koja je veoma uspješna, mnogo nagrada je osvojila do sada. Kako je došlo do toga? Jeste li očekivalo ovako pozitivne reakcije i kritike?

Mi smo počeli od kamerne scene u Srpskom narodnom pozorištu, kao jedna predstava mladih ljudi od kojih se očekivalo da bude jedna solidna predstava, ali za kamernu scenu. Izgleda da smo ipak uspjeli sa tom drugarskom energijom. Svi smo drugari, mnogo lijepa energija je između nas i uspijevamo da iznesemo nešto što se očigledno publici baš sviđa. Valjda taj marketing „od usta do usta“ od ljudi koji su gledali, sale su svugdje pune.

  • Bio je i „standing ovation“.

Svuda je, zaista. Jako mi je drago što se to dešava, što ovakva muzika radi takve stvari.

  • Rekao bih da volite i rock and roll, s obzirom da ste nam priredili na neki način i svirku na bini. Imate li i neke uzore, nešto što posebno volite da svirate?

Mi smo rokeri i sviramo to već dugo godina. Uzora imamo puno. Od malena smo slušali, pa eto i Dženis Džoplin, tu muziku iz šezdesetih, tu hippie eru. Sva trojica različito slušamo, iako u suštini slušamo svi tu muziku, no ima određenih razlika, puno dekada ima. Konkretno, ja sam čovjek za Beatlese, mada smo svi zapravo, ali ima tu i Stonesa, ima i bluesa, pa eto i Dženis Džoplin. I svi su nam oni na neki način uzori.

  • Popularni muzički festival Exit je odlučio da se proširi ovom granom umjetnosti, odnosno upravo sa ovom predstavom. Šta se krije iza toga?

Iskren da budem, mi smo čuli ove godine da će to da se desi. Kao Novosađanin, kao neko ko je bio na dosta Exita, jako sam sretan radi toga. U početku kada je krenuo ovaj festival, početkom 2000-ih, postojao je Exit teatar, te su pozorišne predstave bile dio festivala, kao i na većini evropskih festivala. To se u jednom trenutku ukinulo, te se nadam da je to jedna naznaka, što je organizovan Exit teatar ove jeseni, da će dogodine biti i dio festivala.

  • Jedna rečenica mi je ostala upečatljiva: „Gubimo sebe, ako šutimo.“ Volio bih čuti Vaš komentar na to. Kako biste objasnili to?

To osjetimo na svojoj koži, nažalost. Cijeli ovaj region već godinama to osjeti. Šutimo, šutimo, puštamo da se sve to dešava što se dešava, i dešavati će se sve gore i gore dok ne budemo rekli nešto. Mislim da je to poanta.

Leave A Reply