Autor: Elvin Delić
Amir Pašić Faćo, slagali se s njim ili ne, jedini je živući intelektualac ove zemlje. Intelektualac u pravom smislu te riječi; onaj koji zbog svojih ideja i stavova biva hapšen, zatvaran, trovan u zatvoru i ranjavan na ulici u sred bijela dana. Intelektualac nije akademski obrazovan repetitor činjenica i informacija, koji u svom toplom i udobnom kabinetu uspavljuje sebe i studente briselskim metajezicima, već je čovjek koji je za ideale onoga što smatra Istinom, spreman doslovce patiti i žrtvovati svoj život na tom putu.
Sokrat je svojevremeno optuživan da kvari omladinu samo zato što se pitanjima suprotstavljao legitmiziranim diskursima i diskurzivnim praksama. Upravo je i prema Durkheimu, takav čovjek “onaj koji se suprotstavlja društvenoj činjenici”, a društvena činjenica je sve ono što osjetite kao posljedicu, ako joj se suprotstavite.
Faćo se suprotstavlja drogi, narkodilerima, nemoralu, licemjerstvu, kriminalEkvincima, nedoraslim seoskim šerifima, degradaciji znanja, obrazovanja, kulture, vehabizmu, izdaji nacionalnih interesa, munafikluku ljudi u IZ-u, ali i neokomunističkom teroru “crvene Al-Kaide” i svemu onome što desetljećima izgriza bošnjačko društveno tkivo, odnosno prema Durkheimu, ono što je postala “društvena činjenica” .
U svom suprotstavljanju ne mari za način govora, koji uopće nije siromašan psovkama i vulgarizmima (koji su sastavni dio našeg jezikoslovlja i sastavni dio vokabulara naših slavnih pisaca), što mnogima smeta, a neki to smatraju i “psihičkim zlostavljanjem”.
Argument kojeg je Faćo ponudio na ove zamjerke i zgnušavanja ljudi na njegov vokabular, jeste veoma jednostavan, ali u neku ruku i opravdavajući. Ako Dino, Ramo i svi ostali godinama “j*bu” našu djecu drogom, korupcijom, kriminalom, nepotizmom i sprdanjem sa obrazovanjem, u kojem naša djeca i mladi gube živote, zašto je onda problem tim konkretnim ljudima psovati njihovu djecu?
A ako ćemo apsolutno sve izvrnuti apsurdu, onda se ponovno vratimo u antičku Grčku, gdje je pederastrija bila općeprihvaćena praksa, a prema Platonu, čak i “istinska” ljubav. Dakle, ako je slavni Platon fizički i doslovce radio i smatrao ispravnim ono što Faćo samo u psovkama (ogorčen i bijesan od zuluma) govori, onda Faćo ispada i bolji čovjek od Platona.
Napominjem, smatram da je Faćo netaktičan u govoru i često se ne slažem sa njegovim stavovima, ali razumijem da govori kroz bol, jad, tugu, bijes i čemer i da su te psovke način da to izbaci iz sebe, te da pritom ostane koliko toliko normalan.
Također, voljeli ga ili ne voljeli, Faćo je svojim djelom dokazao da je čovjek koji će za svoj prkos i inat u borbi za kakvu takvu pravdu u ovom društvu, onakvu kakvom je on zamišlja, ići i u zatvor, primiti 6 metaka u tijelo, ratovati i žrtvovati svoje fizičko i mentalno zdravlje.
Sama činjenica da mu se to događa, svjedoči njegovo poštenje, a svjedoči i činjenica da je zatvoren zbog ‘psovanja’ i ‘psihičkog nasilja’.
Da je i u najmanjoj mjeri imao ‘ruke u pekmezu’, u bilo kojem aspektu, iste sekunde bi se procesuirao zbog toga.
Ovako, Faćo ispade Voltaire bošnjačkog naroda.