Autor: Enver Topčagić
“ZEMLJO MOJIH DJEDOVA, DOK JE TVOJIH SINOVA, TI ĆEŠ BITI PRKOSNA, SLOBODNA I PONOSNA, ZEMLJO NAŠIH DJEDOVA… Ispod Save do mora puno boli, puno sna, svakoj majci srce zna, sevdah se od tuge tka!!!!”
Bio je kasni novembar. Mrkonjić Grad obavijen maglom, pod sivim nebom koje je prijetilo snijegom. Hladnoća je stezala kosti, ali nije mogla zaustaviti volju. U jednoj skromnoj sali, uz svjetlost petrolejki i škripu drvenih stolica, okupili su se predstavnici naroda Bosne i Hercegovine – da odluče ono što historija nije smjela zaboraviti.
Međutim, uvijek kada bi neko nešto zaboravio, nastao bi belaj. Na primjer, kada dijete zaboravi napisati zadaću učitelj bi ga kaznio lošom ocjenom, kada radnik zaboravi staviti cement u malter zgrada se uruši, kada političari zaborave zašto su tu gdje jesu spomenik se počne raspadati.
Neko bi rekao mrtva priroda, čemu tolika pompa oko mrtve prirode!? Slažem se. Ali neko je izdvojio sredstva da se napravi mrtva priroda za mrtve koji su pružili priliku živima da žive u slobodi sa punim pravom da kažu ko su i šta su, šta jesu, a šta nisu.
Ja ne bih sada govorio o tome šta jesu, a šta nisu, oni to najbolje znaju kada se osame.
Nije problem do njih, političara, do vas je, moj dobri narode. Vi se, narode, pravite da ste ravnodušni, da vam je sve svejedno, jer se ništa na može promijeniti, u stvari vi ste vukovi u jagnjećoj koži, glumite skromnost dok ne osjetite miris prvog mjesta. I onda vi postajete oni, oni prvi koji su zaboravili šta znači 25. novembar, šta znači LIČKI MOST, DIZDARUŠA, OMERBEGOVAČA, RIJEKE, SULJAGIĆA SOKAK.
Kvislinzi su za VAS prvačići, oni pojma nemaju kako se treba izdati želja jednog vojnika koji čezne za mirom i slobodom, dok promrzao u zimskoj noći sa jednim metkom čeka jutarnji završni neprijateljski napad.
Pošto ste vi oni, da vam samo napomenem, vi ste, odnosno oni su rekli nakon prošlogodišnjeg teksta za spomenik:
E pa onda neka Vam je i od mene sretan!?!?!?
