Anđela Ilić, glumica Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, diplomirala je na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, na Odsjeku dramska umjetnost – gluma, u klasi profesorice Tanje Miletić-Oručević, 2007. godine, predstavom “Ludilo udvoje” E. Ionesca, gdje je tumačila ulogu One. Glumom se počela baviti 1993, kada je upisala Dramski studio BNP-a Zenica. Godine 1994. postala je članica Glumačkog ansambla BNP-a Zenica. Od tada do danas tumačila je više od 70 uloga u predstavama svih žanrova.

  • Tekst je napisan prije par godina, što ukazuje na to da je tematika jako aktuelna. Koliko je po Vama ova drama objektivni pokazatelj naše ‘kuće’, odnosno društva u kojem živimo?

Sto posto. Da sad ne kudim naše društvo, jer sam dijete 20. vijeka, i vrlo rado bi se vratila u te neke postavke. Sama naša scenografija ukazuje na to da kuće nisu samo ti neki zidovi, nego je i ta neka interakcija među ljudima bitna. Mislim da nam u posljednje vrijeme, ne da fali, nego uopšte nema interakcije među ljudima. Većinom su to neki monolozi, jer niko nikoga ne sluša. U predstavi se po meni govori više o praznini, o toj praznini koju svaki lik nosi sa sobom i pokušava da je ispuni na različite načine.

  • Kada smo kod porodične interakcije i svih tih uloga unutar nje. Koja je uloga Kaće u cijeloj ovoj priči i šta ona zapravo donosi?

Kaća je stari prijatelj Vanjin, tj. prijatelj iz djetinjstva, znaju se od malih nogu. Njihovi roditelji su se znali, pa su se posvađali, a oni su ostali u kontaktu, i tu je želja da mu pomogne. Svoju prazninu, koju ona nosi u sebi, željela je makar na trenutak da tom nekom strašću ispuni.

  • Šta poručiti ljudima kada se nađu u tako bezizlaznim situacijama? Koju bi poruku poslali ljudima koji se nađu u pozicijama kao što su se našli npr. Saša ili Vanja, ljudima koji osjećaju tu tjeskobu života?

Mislim da je jako bitno da se čovjek okrene sam sebi, odnosno da sebe počne preispitivati, a mislim da ni to više ne radimo. Čovjek kada sebe počne preispitivati, kada skonta gdje je zapravo problem, unutar čega, to je zapravo prva tačka odakle može početi da traži pomoć prijatelja, stručnjaka, ali se mora osvijestiti.

  • Spominjali smo odnose unutar porodice, neko novo vrijeme i neke nove trendove koji se pojavljuju generalno u svijetu, u društvu. Postoji li nada da će se neke vrijednosti vratiti u trend ili će doći do nekih još novijih društveno destruktivnih trendova koji će se nametnuti?

Ja još uvijek vjerujem u ljubav i u čovjeka, sa velikim slovom „č“. Mislim da kao društvo zapravo idemo u neku dubinu, tj. konačnu dubinu, iz koje ćemo naravno onda morati ići prema gore, tz. nećemo moći ići dublje, bar se nadam i imam vjere da će se to što prije desiti.

  • Bavite se glumom od 1993. godine, što je zapravo nepunih 30 godina. Šta Vam je dalo najveću ustrajnost u poslu? Je li to samo ljubav, ili  tu ima još nešto?

Ljubav, naravno na prvom mjestu, ali i ljudi koji su bili u tom trenutku u teatru, koje sam zatekla. Ta njihova ljubav prema teatru, prema čovjeku, ljubav prema mladim bićima, ljubav koju su oni međusobno imali. To je nešto što me je održalo i održava.

  • Pročitao sam da volite teatar, odnosno da volite glumu. Zašto je ta pozornica Vama toliko draga? Kada ste se počinjali baviti glumom, ko Vam je bio prvi uzor?

Ja sam sasvim slučajno bila tu, a obično se to tako i dešava. Moj prvi susret sa glumcem Elvedinom Avdićem, koji nažalost nije više među živima, ta njegova ljubav, ta njegova energija me je inspirisala.

  • Teatar je vrlo često preslika društva, odnosno skoro uvijek, a pretežno su to neke društvene anomalije odnosno problemi društva koji se prikazuju. Koliko po Vašem mišljenju teatar može pomoći ljudima, odnosno da li uopšte može pomoći ljudima?

Mislim da teatar ukazuje na te društvene probleme, i da može osvijestiti ljude, ali nisam sigurna da li ih može promijeniti, no možda ih može pokrenuti, kao neka pokretačka sila.

  • Cijela ova priča je nekako predočavanje nekih aktuelnih problema, tj. taj bijeg u tuđinu, odnosno potražnja za boljim uslovima života. Da ste Vi politički aktivni, da li biste imali neku parolu, šta biste pokušali promijeniti i kako biste pristupili tome?

Ja, na svoju veliku žalost, moram reći da, trenutno, nemam neku vjeru u ovu zemlju, u ovo podneblje. Totalno sam upala u tu neku ravnu liniju. Sve sam se nadala da ima to neko svjetlo na kraju tunela, a sada ga zaista ne vidim. Ja se nadam da je to neko moje trenutno stanje iz kojeg ću se izvući. U nadi je spas.

Share.

Edin Osmanbašić je novinar-urednik za kulturu portala Plural.ba (2022-). Primarno zanimanje profesor njemačkog jezika i književnosti. Medijsku karijeru počeo 2020. godine kao voditelj edukativno-zabavnog video serijala Live kviz znanja na portalu Otisak.ba.

Leave A Reply