Glumac Adnan Kreso u predstavi „Moj sin samo malo sporije hoda“ tumačio je lik Tina.

Adnan Kreso, bosanskohercegovački glumac, član ansambla Sarajevskog ratnog teatra SARTR od 2012. godine, a od 2019. stalni član SARTR-a, je rođen 7. januara 1981. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2009. godine u klasi profesora Senada Bašića predstavom „Nigdje nikog nemam“, pod mentorstvom prof. Admira Glamočaka. Poznat je po mnogim teatarskim, ali isto tako i po filmskim odnosno serijskim nastupima kao što su „Na putu“, „3 Žene“ i „Ludm zbunjen, normalan“, ali i po raznim ulogama u produkcijama Otvorene scene Obala, Narodnog pozorišta Sarajevo, te Sarajevskog ratnog teatra.

Prvo ćemo se osvrnuti na lika kojeg tumačite. Ko je Tin? Koju on važnost odnosno osobnost unosi u ovaj pozorišni komad?

Sa stanovišta dramaturgije, Tin je neko ko unosi tu neku ‘normalnost’ u sami kraj priče. On je neko ko glavnog lika ne gleda kao osobu sa invaliditetom, tj. neko ko mu može postati eventualno prijatelj. On njega ne vidi kroz kolica, jer nije prvi koga je vidio u kolicima i koga zna. Kolica su tu kao tema za razgovor, ona su također način na koji se oni zezaju. Tin smatra da ga to uopšte ne čini invalidom, nego je to data okolnost, te on zbija šale o tome. Za Tina je on jedan sasvim normalan momak koji ima rođendan, a on želi da to proslavi.

Za razliku od Tina, svjedočili smo mnogim likovima koji su stvorili raznobojan ambijent, te je proizašlo mnogo emocija iz toga. Koje emocije su po Vama najistaknutije ili najbitnije u ovoj drami?

Ja bih rekao tuga i razočaranost. Prvenstveno tuga zbog protraćenog života, što neki od likova vjerovatno vide. Osim toga, tu je i razočaranost, što i nije emocija, ali tu je nekako jedan od glavnih elemenata ove drame.

Šta predstavlja scenografija koju smo vidjeli? Koju simboliku ona donosi i šta daje čitavoj priči?

Po scenografiji se vidi da je to porodica zarobljena u vremenu, odnosno ona odiše time da je sve oronulo, da je sve staro, da ništa nije novo. Likovi su takvi. Otac i majka su takvi, njihov odnos je oronuo, prestali su da gledaju jedno u drugo. Tu dominira ta tuga i ta razočaranost u život, tu se gubi ljubav. Majka ne prihvata da je sin u kolicima, te ona jednostavno ne prihvata činjenicu da se to ne može promijeniti, da je to nepromjenjivo. Ona na kraju i priznaje da nije istina da njen sin samo malo sporije hoda, nego da je njen sin u kolicima i da njen sin vozi kolica. Tu je ta neka poveznica između scene i likova, odnosno kako se oni osjećaju i ponašaju.

Koliko sam upoznat, ovdje se radi o jednoj mnogostruko nagrađivanoj predstavi, iako se radi o predstavi koja se izvodi tek nekih godinu dana. Ima li neka posebno bitna nagrada među njima?

Da, predstava je premijerno izvedena prošle godine u decembru u SARTR-u, te je ovo tek druga sezona igranja ove predstave. Tekst je višestruko nagrađivan, zagrebačka predstava je također mnogo nagrađivana. Mi smo u Rijeci dobili mnogo nagrada, ali i na mnogim drugim festivalima gdje smo izvodili ovu predstavu, iako se radi o samo godini dana. Kolegice su uglavnom dobijale nagrade, pa stoga i ne mogu neku posebno istaći, ali su svakako sve na svoj način lijepe i posebne.

S obzirom na to da smo spomenuli sve te emocije koje ova predstava nosi, pa i njenu tematiku. Može se reći da je ta tema nekako svevremena, te samim tim i jako poučna. Šta biste Vi izvukli iz nje kao posebno bitnu pouku ili poruku?

Ja bih rekao da se situacije, onakve kakve jesu, u svom životu trebaju prihvatiti. Ne treba tražiti razlog zašto se to desilo, ako je to nešto nepromenjivo. Šta se trebalo uraditi ili nije trebalo uraditi, zbog čega je život prošao tako ili nije. Okolnosti treba prihvatiti kakve jesu, mi treba da grabimo život i da se borimo da nam život bude bolji u budućnosti, odnosno da živimo najljepše što možemo. Upravo mislim da je to ta poruka, da živimo život najbolje što možemo, bez obzira na okolnosti.

Glumci bi trebali biti ponosni na sve svoje uloge, ali uvijek postoji ta neka uloga, koja je možda Vama najbitnija ili najbliža.. Koja bi to uloga bila?

Neki dan su me baš pitali, pa sam i razmišljao ovih dana o tome. Meni je iznimno draga uloga Medvjeda u jednočinki od Čehova. To sam radio na akademiji kao predstavu, a radio sam i profesionalno u jednoj privatnoj produkciji, prije nekih 8 godina. I „Medvjed“ od Čehova mi je najdraža uloga.

Šta Vam znači biti član jednog takvog ansambla kao što je Sarajevski ratni teatar? Kakva je tu energija, kako je sarađivati sa ostalim kolegama iz ansambla?

Ja sam izuzetno ponosan što sam član Sarajevskog ratnog teatra. Dok sam studirao, htio sam biti dio tog ansambla. Mi imamo jednu zaista lijepu atmosferu, na šta sam jako ponosan. Mali smo teatar, koji broji 12 članova ansambla i plus dvadesetak uposlenika u SARTR-u. Vrlo lijepo radimo, vrlo lijepo se družimo, volimo da putujemo. Zadnjih godinu dana baš puno putujemo i družimo se, pa se zbog toga često osjećam kao u završnoj godini srednje škole. Tako se nekako osjećamo i ponašamo jedni prema drugima. Vrlo lijepa atmosfera i zaista sam ponosan što sam dio toga.

Share.

Edin Osmanbašić je novinar-urednik za kulturu portala Plural.ba (2022-). Primarno zanimanje profesor njemačkog jezika i književnosti. Medijsku karijeru počeo 2020. godine kao voditelj edukativno-zabavnog video serijala Live kviz znanja na portalu Otisak.ba.

Leave A Reply