Piše: Edna Mulić
Ljudi moji, kakav opet humanitarni broj? Pa nije novac upitan, upitno je to što svaki put kada se desi nesreća građani trče da pokrenu humanitarni broj. I pohvalno je da smo uvijek ujedinjeni i da pozivajući skupimo milion maraka, ali nije pohvalno jer na ovaj način ne pokažemo ni sebi, ni starima, ni mladima ni bilo kome drugom. Na ovaj način pomažemo uhljebima koji su sve pokrali pa sada posljedice dolaze na naplatu.
Oni treba da odgovaraju, objasne i sami saniraju i obezbijede sigurnost građanima i građankama, a ne da narod koji svakako sastavlja jedva kraj s krajem opet od svog novca popravlja krive Drine. One će opet biti srušene jer će oni pokrasti sve nanovo.
Privatizovali su državu, pokrali nas, pametan i moralan čovjek ovdje je postao nepoželjan, obrazovanje nam se urušava, djecu nam siluju, a stare nam ubijaju. A vama je još teško stvari nazvati pravim imenom i postati svjesni da ovdje sve tone do samog dna.
P.S. Još odvratnije su mi slike i ulickana saopštanja institucija, vijećnika, političara, nekih drugih funkcionera… Shvatili smo da se znate fotografisati i biti uvijek tu kada se desi nesreća, a kada je konkretan rad na poboljšanju u pitanju SVI isparite, osim baš rijetkih pojedinaca.
Žao mi je nena i djedova koji su samo željeli ovaj život dovršiti u toploj sobi. Koji su godinama živjeli u onim horor uslovima. Žao mi je što smo sve iznevjerili, ali nisu nam dali ni priliku ni šansu da vam pomognemo.
Ko zadnji izađe nek’ ugasi svjetlo.
