Brčanska publika je imala priliku da tokom prošlog vikenda, tačnije u nedjelju, ugosti hit predstavu „Ljubav na prvi pogled“ autora Fadila Hadžića i redatelja Zorana Mužića. Ova urnebesna komedija prikazuje upoznavanje dvaju jako zanimljivih likova, i to gospođe Marije (Matija Prskalo) i gospodina Bandule (Zijad Gračić).
Nakon predstave smo imali priliku i čast da razgovaramo sa gospodinom Zijadom Gračićem, koji nam je nešto više kazao o samoj predstavi, o svome liku, ali i o svojoj bogatoj glumačkoj karijeri.
- Ova predstava, iako se već neko vrijeme izvodi diljem Hrvatske, postepeno doživljava i regionalni uspjeh.
Mi ovu predstavu igramo već jedan ozbiljan period, nekih 7-8 godina, uglavnom po Hrvatskoj, i to po manjim mjestima. U zadnje vrijeme smo malo više išli ka ciljanoj publici. Vidjeli smo da mlađe ljude, koji su baš teatarski osviješteni, zanima baš ovaj tip predstave. Tako smo odlučili da krenemo u daljem pravcu, a s obzirom na to da sam ja s prostora Bosne i Hercegovine, odlučili smo se da krenemo u tom pravcu.
- Tematika, jako specifična i aktuelna, „pronalazak supružnika“. Kako Vi, kao jedan porodičan čovjek, vidite ove današnje društvene anomalije iskazane u tom procesu sticanja partnera, i kako se to prezentuje u ovom djelu?
Može se baš slojevito odgovoriti. Nužno je prvobitno istaći autora Fadila Hadžića, koji je majstor dijaloga, i koji u središte uvijek stavlja male „obične“ ljude. Najozbiljniji segment ljudskog života, ako ćemo govoriti o odnosu muškarca i žene, je taj zajednički život. Ja sam u situaciji da sam naišao na sreću u zajedničkom životu, ali sam duboko osviješten koja je težina neke osamljenosti, neke isfrustriranosti, i svjedočimo raznim načinima da se ljudi spoje. Ova suvremena tehnika omogućuje nam da to ide u neslućenim pravcima, da se ljudi približavaju. A ovo je jedna minijatura koja je kao iz drugog vremena, na jedan način dok još nije bilo mobitela, bez laptopa, interneta, autor je znao da je to jedna svevremena tema, koja postaje najozbiljnije i aktualno problem današnje mladosti, koja sve teže pribjegava zajedničkom životu. Razni su razlozi, i na ovim prostorima, i u Evropi, svugdje na svijetu.
- Kako biste opisali svoga lika, „gospodina Bandulu“? Možemo li njega shvatiti kao tipičnog udvarača odnosno muškarca koji traži supružnicu?
Fadil Hadžić je ipak vrstan satiričar. On to piše iz kuta satire i komedije, odnosno na malo šaljiv način. Tako uvodi i jednog takvog junaka, za koga se ne može reći da je kao većina, i da se on može lako prepoznati. Ali jeste jedan čovjek koji je svašta nešto prošao u životu i da ipak pokušava naći sreću u zajedničkom životu, ali se ne smije zaboraviti da se radi o komediji, jer bi to u nekoj ‘ozbiljnijioj’ drami ipak nešto drugačije izgledalo.
- Rođeni ste u Kaknju, živjeli ste neko vrijeme u BiH, a diplomirali ste 1984. na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kako je došlo do tog puta?
U gimnaziji sam bio od 74. do 78. godine, te sam se nakon toga odlučio za Akademiju u Zagrebu. U to vrijeme je bila serija „U registraturi“, gdje je bila plejada vrsnih zagrebačkih glumaca, od gospođe Ljubice Jović do mladog Radeta Šerbedžije. U to vrijeme sam pokazivao sklonosti ka glumi, bio sam u dramskoj sekciji, te me je to magnetno, jako privuklo. Imao sam i sreće, jer bez sreće nema ništa u životu, i kroz par godina sam već sa svojim profesorom Radetom Šerbedžijom igrao nogomet, on mi je bio profesor na Scenskom govoru na drugoj godini. I to je taj neki put od Bosne, od Tuzle do Zagreba.
- Vjerujem da će se mnogi sa mnom složiti ako kažem da ste vjerovatno jedan od najpoznatijih i najprepoznatljivijih glumaca svoga vremena, pogotovo u oblasti televizijske serije odnosno sapunice, ali i drugih dramskih medija. Tumačili ste uloge u mnogim filmovima, serijama i naravno u pozorišnim predstavama. U neformalnom razgovoru sam već istakao kako je Vaša uloga u sapunici „Ljubav u zaleđu“, gdje ste tumačili lik „Franje Frenkya Fišera“, meni nekako najupečatljivija. Koju biste ulogu ili uloge Vi istakli kao posebne, kao uloge koje su obilježile Vašu karijeru?
Kada ste spomenuli „Frenkya Fišera“, i ja sam percipirao da je to najjače odjeknulo u široj publici, a i televizija je takav medij. No prvo bih da objasnim zašto je to tako. Potrebno je za neke uspjehe i tačno vrijeme, a ta uloga je meni nekako došla u pravo vrijeme. Nisam imao predrasuda kada je u pitanju forma sapunice, nisam bio ni protiv ni za. Znamo svi šta je kazalište, šta je dramsko kazalište, znamo šta je ozbiljan film, šta su dramske serije. Sapunice su jedna duga forma, te neko to priznaje, neko baš i ne. Ja sam otvorenog srca i ozbiljno pristupio tome, a to mi se iskreno vratilo. Pristupio sam tome kao da radim u svojoj matičnoj kući, u Hrvatskom narodnom kazalištu ili u nekom drugom kazalištu, gdje sam imao već lijepih i dobrih uloga. Ja sam to maksimalno iskoristio, zato je Frenky tako jako odjeknuo. I sada kada pogledam neki segment ili neku epizodu vidim kako je to s moje strane bilo zrelo odrađeno. Osim te uloge, mogu reći da mi je karijera bila jako zanimljiva i jako specifična. Ja sam već na Akademiji odigrao „Ahileja“ sa svojim profesorima, a to se ne dešava baš često, da se čovjek nađe u okruženju svojih profesora. Nakon toga su mi se desile „Ptice nebeske“, jedna prekrasna serija od Ive Brešana. A što se tiče moje najjače uloge u Hrvatskom narodnom kazalištu, to je bio „Danton“ u „Dantonovoj smrti“ sa njemačkim redateljem Heymeom, i za koju sam ulogu dobio nagradu „Mile Dimitrijević“. Bilo je također niz uloga u nekim manjim formama, a pamtim i ulogu „Marka“ u komadu „Bez trećega“ autora Milana Begovića.
- Za kraj bih Vas zamolio, kao jednog uspješnog čovjeka, sa bogatom i dugom karijerom, da nam kažete koja bi to bila neka tajna uspjeha? Šta biste poručili prvenstveno mlađim ljudima, koji počinju svoje karijere?
Tajna uspjeha za sve, pa i najmlađe, pošto imam i pedagoškog iskustva, jer sam radio 6 godina na Tuzlanskoj akademiji, 3 godine na Osječkoj akademiji. Znam da sam prenosio, i dalje prenosim, a sada to možemo i svim mladim ljudima, gdje je najveća vjerovatnost da će biti uspjeha – mora se voljeti taj posao koji se radi. To je najsloženiji zadatak, i nastavnika u osnovnoj školi, u srednjoj školi. Uvidjeti, uputiti i onako dobronamjerno usmjeriti mlade ljude. Voljeti posao, odrađivati ga na način da je to poziv, a nije ono ‘odraditi posao’. Sve je to veliki preduvjet da će biti uspjeha. A onda upornost, rad i disciplina, ali naravno i sreća, a zdravlja prije svega.
