Tamara Miličević-Stilić u predstavi “Kuća” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica tumači ulogu Dine, Sašine djevojke, sa kojim prolazi kroz pakao droge.
- Kako ste doživjeli svoju ulogu u ovoj predstavi?
Prvi put kad sam pročitala tekst odmah sam počela razmišljati kako da to sve iznesem na scenu, jer ja lično nemam to iskustvo. U startu sam sebi dala zadatak da što bolje istražim to stanje, posljedice i razloge, I nekako sam se trudila da što vjerodostojnije to prikažem na sceni. Iako smo mi izašli iz nekog okvira klasičnog realizma, trudili smo se da ostanemo u nekim zadatostima, da ne bude persiflaža a ni ravno. Ne mogu reći da je proces bio jednostavan, bio je poprilično težak i emotivan. Ali bez obzira na to što je proces bio težak bilo nam je jako bitno da ovo radimo i dali smo sve od sebe da prikažemo ono što nam je bio cilj.
- U ovoj predstavi objedinili ste brojne probleme današnjice…
Ovaj tekst je između ostalog prikaz trenutnog stanja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u regionu. Došlo je takvo vrijeme da porodice vrlo rijetko, ako ne skoro nikako ne mogu da prožive svoj život bez makar jedne od ovih vrsta problema, što je zaista tragično. Iako možda ne znamo prave uzroke toga, ipak mislim da je na nama da se potrudimo popraviti neke stvari u budućnosti. Jedan od ciljeva ove predstave je da bar jedna osoba iz publike nauči nešto iz ovoga, da se bar jedna mlada osoba kad danas-sutra oformi svoju porodicu pobrine da ne dođe do ovih stvari. Mislim da imamo ogroman problem u manjku komunikacije, veze se raskidaju upravo zbog nedostatka komunikacije, nesposobnosti da se izraze emocije i da se dođe do nekog zajedničkog kompromisa koji bi doveo do boljeg sutra. Kada je u pitanju problem mladih ljudi sa drogom treba skrenuti pažnju kako mladim ljudima tako i roditeljima. Roditeljima da rade sa svojom djecom na tome dok još mogu a djeci da se ne upuštaju u takve stvari.
- Sve vrijeme pokušavate svog partnera izvući iz pakla droge, ali bezuspješno.
Osnovna razlika između mog lika i lika Saše je što u ovom slučaju ja imam roditeljsku figuru. Svjesna sam da imam nešto za šta se mogu uhvatiti, imam nekog kome se mogu obratiti i to je jako, jako bitno. S druge strane Saša nema nikog i prosto negdje u njegovoj glavi je da on nema više šta izgubiti, svejedno mu je da li će danas preživjeti ili ne. Moj lik vidi bar neku svijetlu tačku u svemu tome, daje sve od sebe da povuče i njega sa sobom, međutim on to ne želi. Ono što je bitno kod lika Dine je to što ona ima tu karakternu crtu da izdrži do kraja, da kaže sebi “Znam da je teško ali ja ću to izgurati pa kako god”, makar to značilo i da ostavi njega. Volja je najbitnija, da se napravi nešto od sebe.
- Šta je dovelo do problema sa materijalizmom u modernom svijetu?
Kroz život ja se vodim emocijom i generalno pratim ljude oko sebe, pogotovo naše generacije koje su postale toliko plitke i površne. Da li je kriv razvoj tehnologije, mediji, društvene mreže ali prosto primjećujem da su ljudi prazni, površni, sve se zasniva na nekoj vanštini i na tome kako se ko predstavlja. Uticaj medija je postao takav da smo počeli više vrednovati neku vanštinu, neke apsurdne i površne stvari a ne ono što je suština života tj. odnose između ljudi, sreća, ljepota, podrška. Toga je nažalost sve manje i manje.
- Da li i u kojoj mjeri mlađe generacije gledaju drugačije na svijet od starijih?
U nekim aspektima bolje a u nekim gore. Mi imamo tu mogućnost za razvoj, da gledamo unaprijed. Npr. mi možemo sada otići na kraj svijeta, ljudi prije nisu mogli do drugog grada otići. Mislim da generalno mladi ljudi imaju više u sebi vjere da mogu postići nešto veliko.
- Utisak je da se današnji mladi ljudi teže suočavaju s problemima. Kako promijeniti svijest?
Krucijalno u svemu je da se djeca odgajaju od malih nogu. Ako od malena djeca nisu naučena da se nose sa svojim emocijama, da rješavaju stvari racionalno, smireno i pametno kroz život, onda neće nikada znati. To mnogo zavisi od odgoja jer djeca kasnije ne znaju šta bi sa sobom, biraju neke pogrešne stvari.
