Petog dana festivala nam je došao u goste jedan vrlo poznat i drag gost, a u pitanju je Gradsko satiričko kazalište „Kerempuh“ iz Zagreba. Publika je uživala u jednoj satiričnoj komediji, sa vrhunskom glumom, a po završetku predstave jasno je pokazala svoje zadovoljstvo gromoglasnim aplauzom i tzv. standing ovation-om. Nakon predstave smo razgovarali sa direktoricom Kerempuha, Sonjom Kovačić, koja nam je pričala o svojoj ulozi, o pozorištu, o svojim iskustvima, ali naravno i o predstavi koju smo imali priliku da gledamo, a to je „Ožalošćena porodica“ autora Branislava Nušića, a režiranu od strane Ivana Plazibata.
- Niste dugo u ovoj ulozi direktorice Satiričkog kazališta Kerempuh Zagreb. Kako je biti glavna i odgovorna osoba u jednom pozorištu i šta to sa sobom nosi?
Ja sam ravnateljica kazališta Kerempuh od 1.3.2022. godine. Malo više od godinu i po dana. Jako sam zadovoljna, odnosno prezadovoljna, jer smatram da je Kerempuhov ansambl stvarno jedan od najboljih ansambla u Hrvatskoj. Imamo tu sve generacije, i mlađe i starije i neke srednje generacije. A nije to samo ansambl, nego sam fascinirana i cijelom ekipom Kerempuha, i tehničkom ekipom i upravom. Bez svih tih ljudi kazalište ne može postojati. Prije toga sam dugi niz godina, tačnije 26 godina sam radila u Dramskom kazalištu Gavela, gdje sam zapravo prošla kroz sve instance, bila sam inspicijent, organizator, izvršni producent, pa čak jedno vrijeme i v.d. ravnatelja, tako da sam prošla zapravo kroz sve što se u kazalištu događa. Završila sam produkciju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Skoro cijeli svoj život, odnosno od svoje 17. ili 18. godine, sam u kazalištu. Počela sam kao biljeter, pa sam nakon toga skoro sve poslove, kao što rekoh, radila. To mi je definitivno pomoglo da budem ravnatelj kazališta, gdje jednostavno morate obuhvatiti apsolutno sve aspekte. Tako da mi je to znanje koje sam sticala, skoro pa 30 godina, neprocjenjivo. Mislim da bi netko ko želi da bude ravnatelj jednog kazališta morao znati funkcioniranje kazališta, od naših teta čistačica koje spremaju naše kazalište preko ljudi koji rade u tehnici, pa naravno i glumaca bez kojih kazalište ne postoji, niti može postojati. Svatko ko je na mjestu ravnatelja, ali i ostalih ljudi koji rade u kazalištu, moraju znati da smo mi ovdje isključivo zbog glumaca, jer su oni najvažniji, i bez njih nema ništa.
- Glumci treba da budu zadovoljni…
Divno je što glumci, i što mi se posebno sviđa u kazalištu Kerempuh, jako poštuju ljude oko scene, i iza scene, pošto su jako svjesni da ne mogu bez njih.
- Brčko je večeras imalo priliku da gleda djelo Branislava Nušića pod imenom „Ožalošćena porodica“. Djelo je adaptirao, odnosno režirao, možemo slobodno reći, popularni redatelj Ivan Plazibat. Kako je došlo do te saradnje Kerempuha i Plazibata?
Ja Ivana Plazibata jako dugo poznajem i pratila sam njegov rad. Ono što je jako zanimljivo je to, da je Ivan Plazibat režirao po mnogim gradovima u Republici Hrvatskoj, te po gradovima u susjedstvima, i u Bosni i u Srbiji, a nekako su ga jako zapostavili u gradu Zagrebu. To je po meni velika šteta, jer je čovjek radio mnoge naslove, osvajao nagrade i omiljen je među glumcima, što nije nebitno. Lijepo radi s glumcima, i jako je važno da drži dobru atmosferu na probama. I tako kada sam razmišljala o naslovima i o programu, koga ću zvati kada jednog dana postanem ravnatelj, on mi je apsolutno bio jedan od prvih na listi koga sam htjela pozvati i što se na kraju i dogodilo. Pošto se radi o jednom jako normalnom, odnosno prijateljski nastrojenom čovjeku, u dva sastanka smo dogovorili i termin i naslov, gdje je on vrlo brzo dao i podjelu glumaca, s kim želi raditi. Vrlo brzo smo se dogovorili oko svega.
- Čuo sam neke komentare po završetku predstave. Čini se da su ljudi prepoznali ovu tematiku, iako se radnja odvija negdje na početku 20. stoljeća, ona je i dalje vrlo aktuelna. Pogotovo ako govorimo i o tom motivu, koji prati sve vrijeme scenu, a to je prikazivanje te pohlepne i škrte strane ljudi. Kako Vi doživljavate ovo djelo iz ugla Vaše uloge u pozorištu?
Prije svega sam jako ponosna na ovaj ansambl, pa i na predstavu koja je nastala i koja puni gledališta u kazalištu Kerempuh. A to što ste spomenuli, tu pohlepu, koja je prisutna u svim generacijama, koja je uvijek bila i uvijek će biti, pogotovo kada je familija u pitanju. Nevjerojatno je kolike familije su se raspale, i znamo ih svi, imamo ih oko sebe, vidimo ih svaki dan, čujemo od kolega i prijatelja, što pohlepa zapravo može napraviti. Postoji ta poslovica „Da je familija čemu i Bog bi je imao“. To i je istina zapravo. Svi se mi volimo do onog trena kada se trebaju podijeliti nekakvi novci, nekretnine. Tu se stvarno događaju razdori u obitelji. To je apsolutna tragedije, šta se tu sve događa. Od nepričanja pa do pokušaja nekakvog nasilja, a sve radi nekakvog imetka.
- Zašto je to toliko izraženo? Šta Vi mislite o tome?
Ne znam. Da li to svi ovise o nekom materijalnom, mada znam mnoge ljude koji su materijalno osigurani, ne moraju da brinu o tome da li će moći kupiti kruh ili platiti režije, školovati svoju djecu. A s druge strane imamo i osobe koje su itekako materijalno zbrinute, ali u suštini svojoj su nesretne. Mene vesele male stvari. Mislim da, dok te vesele male stvari, možeš biti dobar čovjek. A ako te ne vesele, ako te zanimaju samo materijalne stvari, onda ne znam, ja takve ljude naprosto ne mogu razumjeti.
- Dobili ste izrazito snažan aplauz i standing ovation . Kakve su inače reakcije publike? Možemo slobodno reći da se brčanska publika oduševila ovom predstavom.
Predstava je tek izašla, znači u trećem mjesecu. Predstava je po izlasku premijere u trećem, četvrtom i u petom mjesecu bila potpuno rasprodana u Zagrebu. Publika svugdje poprilično dobro reaguje i uvijek su tu dugi aplauzi. Bili smo na festivalu u Tivtu, i publika je poprilično dobro odreagirala. Predstava je tražena. Danas smo u Brčkom, sutra idemo u Prijedor. Kada se vratimo, idemo na gostovanje u Čakovac. Predstava se sve više traži, što nam je jako drago.
