Sjećam se, jedne godine je Direkcija za finansije dobila nove računare. Svi smo se iskreno obradovali, jer smo očekivali da ćemo se najzad riješiti krševa na kojim smo dotad radili. Naša radost nije dugo potrajala pošto nam je neuvjerljivo objašnjeno kako se novi računari ne mogu staviti u pogon, jer će to preopteretiti (!?) mrežu. I tako su novi računari ostali u kutijama da skupljaju prašinu, a mi smo nastavili da radimo na starim.
Ako me pamćenje dobro služi, ti računari su bili donacija Evropske Unije. Osjetio sam se malo poniženo i postiđeno što smo dozvolili da EU misli kako smo mi toliko siromašna zajednica da ne možemo sebi nabaviti nove računare. Moralno diskutabilno je to što Brčko sa tolikim budžetom i sredstvima na raspolaganju prima takve donacije. Nismo mi toliko siromašni, u stvari ne vjerujem da je moguće naći bogatiju lokalnu zajednicu od Brčkog u cijeloj Bosni i Hercegovini, možda i šire, da bismo primali takve poklone.
Velike donacije koje se odnose na infrastrukturne projekte su dobrodošle. Istina, Brčko bi mnoge stvari moglo samo da isfinansira, ali zašto ne aplicirati za bespovratna sredstva ako se već nude. Međutim, prihvatati donacije minorne vrijednosti je… ne znam, meni je to jednostavno pogrešno. Bolje bismo učinili da smo te računare proslijedili opštinama koje nisu u stanju da ih nabave.
Iako sam ovaj tekst naslovio „Prosjački mentalitet“, nisam siguran da u tome leži objašnjenje ove pojave. Bojim se da je u pitanju samo neosjetljivost i gramzivost.
Poslije otprilike godinu dana, nakon što je po ko zna koji put pao sistem, meni je pukao film i odlučio sam da sam postavim novi računar. U tome sam spriječen, ali izdejstvovao sam da to uradi osoba zadužena za taj posao. Novi računar je omogućio da mnogo brže radim i uz mnogo manje nerviranja. Uzgred, mreža je izdržala.
