Godinama unazad svjedočimo jednoj činjenici, da Brčko ustrajno biva jedan od glavnih kulturnih nositelja, prvenstveno u domeni pozorišta. Mnogi su se pitali kada će pozorište prestati da plijeni interes Brčaka, ali on ustrajno opstaje. Tako smo i ove godine vidjeli, za sada, tri predstave, tri pune sale, prigušen dah i gromoglasan aplauz. Pedeset godina Teatralija, kako je slogan ovogodišnjih Susreta, donio nam je jedan jak iskaz emocija, teških sudbina, ali i poneki osmijeh na lica.
Prve večeri Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom svjedočili smo jednom izuzetno emotivnom i porodičnom ambijentu. Imali smo priliku da gledamo predstavu Sarajevskog ratnog teatra „Moj sin samo malo sporije hoda“. Može se reči da smo vidjeli jednu prosječnu porodicu zarobljenu u vremenu i prostoru, zatočenu u jedan vrtlog problema popraćen bujicom nasumičnih emocija, nažalost prevashodno negativnih. Pojavile su se neke sjenice nade, vjere u neku svjetliju budućnost, ili je to možda samo varka završnog čina, koji bi ipak trebao da probudi neki optimizam u ljudima, želju i ustrajnost ka prosperitetnijim danima. Moglo se primijetiti da je publika ovu predstavu gledala u jednom dahu. Naprosto se mogla osjetiti ta povezanost scene sa ljudima, koji su vjerovatno, svako na svoj način, percipirali svoje lične tragedije života, i koji su kako pozorište nastoji, ponijeli određenu misao svojim domovima. Upravo je to ono što je ponajviše krasilo ovu predstavu, poimanje empatije čovjeka, odnosno ta energija koja nam se spuštala sa pozornice u naša srca, ta emocija koja nas tišti, ali i donekle tješi, jer vidjesmo da protagonist, koji bi trebao najviše da pati, daje ljudima volju i motivaciju, kako ostalim likovima, tako i nama koji smo gledali ovu pozorišnu bravuru.
Neke ljude prosto ne možemo, ali i ne smijemo nikada zaboraviti, pogotovo kada znamo koliko su doprinijeli našem kulturnom biću, našoj kulturnoj baštini. Ako pričamo o domaćoj odnosno regionalnoj književnosti, kulturi, pa i u širem smislu, o umjetnosti, vjerujem da je neizbježno pomenuti lik i djelo Ive Andrića, kojeg mnogi smatraju vječnim klasikom našeg govornog područja i koga uistinu, poput Nikole Tesle, ne možemo previše svrstati nekome ili nekamo, prosto mu se svi divimo, svi koji razumijemo njegov jezik. Kaže se u krugovima književnih i teatarskih kritičara, pa i ostalih kadrova iz tih sfera umjetnosti, da je neukrotiv, da je njegova riječ tako snažna, da se jednostavno ne može dovoljno dobro prikazati na sceni. Neki će se složiti, neki neće, ali „Gospođica“ u izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske nijednu osobu u sali nije ostavila ravnodušnom. Vještom izvedbom, istaknutom naracijom, dobili smo jedan splet audio-vizuelne percepcije, kojim smo pristupili na jedan jako emotivan ili barem pristupačan način poimanja Andrićevih misli. Redateljica, Đurđa Tošić, prezentovala je, zajedno sa ovim vještim ansamblom, jednu izuzetnu sliku, prepunu emocija.
U trećoj večeri Susreta, imali smo jedan spoj tragedije savremenog bića i komedije upakovane u ironičan prikaz ljudske oholosti i pokvarenosti. Pratili smo lik jednog sasvim prosječnog kapitalističkog vazala, koji nam predstavlja jednu klasičnu figuru iz svijeta finansija, kojem smo svi jako opčinjeni. I pored, isprva, odbojnosti prema Gospodinu, odmicanjem radnje, odnosno same predstave, razvijamo sve veću dozu empatije, koju početkom predstave nismo imali. „Tri dana ili Uspon i pad Gospodina B.“ nas uči mnogim porukama, ali i podsjeća nas da trebamo više humanosti u svojim životima, pošto se uloge vrlo često i vrlo brzo mijenjaju, usponi i padovi. Kao i prve dvije večeri, i ove smo imali priliku da se povežemo sa glavnim likom i da prolazimo kroz razne emotivne talase. Ipak i ovdje osjetismo, pored sve beznadežnosti, da postoji taj prividni odraz optimizma u njegovom djelovanju, ali ipak ni njega ne zaobiđe tragedija na samom kraju.
Goran Damjanac, selektor ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta, je istakao svoje zadovoljstvo, kako lično tako i utiskom da je publika jako dobro prihvatila prve ovogodišnje predstave na Susretima. Uložio je mnogo truda prilikom odabira ovogodišnjih predstava, s namjerom da repertoar bude što širi i raznobojniji.
Publika je imala priliku da vidi različite pozorišne izraze. Imali smo tragikomediju, dramu i večeras jednu crnu komediju. U ostatku festivala nas očekuje isto, raznolikost tema, žanrova, ali i stilova. Imao sam slatke muke izbora predstava, pošto je ova sezona bila jako dobra.
Goran Damjanac, selektor internacionalnih teatarskih susreta
S obzirom na transformaciju, koju su Susreti doživjeli prošle godine, a to je dobivanje internacionalne forme, čini se da je publika uspješno i vrlo rado prihvatila tu modifikaciju, reklo bi se na bolje.
Damjanac smatra da je festival spašen ovom internacionalizacijom, jer ističe, sportskim rječnikom, da su bosanskohercegovačka pozorišta ušla u tu neku ‘jadransku ligu’, pa je i motiv pri izboru predstave za Brčko postao još veći. Naglašava da bi to trebalo donijeti jedan novi estetski kvalitet pozorišnoj produkciji u BiH.
