U predzadnjoj noći takmičarskog dijela Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta BiH naša publika je imala priliku da pogleda grčku tragediju „Orestiju“, napisanu od strane Eshila. Djelo je nastalo u 5. vijeku prije nove ere, a vješti režiser Slobodan Unkovski ga je vratio na dramsku pozornicu u 21. vijek.
U nastavku smo razgovarali sa bosanskohercegovačkim pozorišnim, filmskim i televizijskim glumcem, Mirvadom Kurićem. On je tumačio ulogu „Agamemnona“, jednu od centralnih uloga u ovoj predstavi. Kako je on doživio ovu predstavu i šta zapravo misli o temama i motivima koji se manifestuju u njoj, rekao nam je u nastavku.
- „Orestija“ je jedna mitološka drama, čija se radnja nekako centrira oko Vaše uloge, tj. Agamemnona. Radnja je koncipirana uglavnom oko njegove smrti, pa kasnije i Klitemnestrine. Koju poruku nam šalju te činjenice? Kako se ova tematika reflektuje u današnjici?
Malo prije sam upravo kazao, od petog stoljeća p.n.e. ništa se nije promijenilo. Čovjek se onda zapita, pa dođe do još jednog većeg i strašnijeg saznanja, a to je da se i u narednih 1.000 ili 2.000 godina neće ništa promijeniti. Kada se onda malo razmisli, shvatiš da je to jednostavno u čovjeku. Previše je u ovom vremenu Agamemnona koji hodaju po skupocjenim sagovima i njih će biti uvijek. A sada u ovom ludom vremenu, u kojem mi živimo, ono je ludo u periodu u kome živimo, pa mislimo da je najluđe vrijeme od svega. I opet kada razmisliš, shvatiš da su i prije bila luda vremena, te kako je neko drugi umjesto nas isto tako razmišljao da je to možda u tom momentu najluđe vrijeme. Mene uhvati jednostavno tuga kada razmišljam o tome, kako će buduće generacije isto tako govoriti, jer se u ovom ludom svijetu ništa ne može promijeniti.
- Šta je to što Agamemnona čini posebno ranjivim u ovoj priči? On je na samom početku predstavljen kao izuzetno snažna i velika ličnost, kralj, vojskovođa.
To je sve što čini svakog čovjeka, slava, egoizam, samosvojnost neka. Čovjeka nikad ne uništava nešto sa strane. On uvijek uništava sam sebe, svojim načinom razmišljanja, pogrešnom procjenom prema drugim ljudima, shvatanjem svijeta oko sebe. Tako i u privatnom životu, uvijek optužujemo nekog drugog za neke neuspjehe, tako shvatamo da smo zapravo mi krivi za ono što nam se dešava, pa tako i kod njega.
- Mi smo krivci za ovu tzv. demokratiju. Kako se ona zapravo manifestuje u današnjem vremenu? Vidjeli smo kroz ovo djelo kako je to izgledalo nekada prije. Koliko razlike postoji u poimanju tog društvenog djelovanja? Šta sve utječe na to?
Jednom su dva filozofa razgovarala i definisala demokratiju. Vidjeli su tri čobana i rekli „oni vladaju, njih je trojica, a nas je dvojica“. Mi jednostavno smatramo demokratiju kao mogućnost, pošto je nekako ostalo iz Jugoslavije, iz vremena socijalizma u kojem smo živjeli, da možemo da kažemo šta mislimo. A šta znači da kažem onom što mislim? Ako to ne može ništa promijeniti što mislim, onda to nema nikakav značaj, ne predstavlja mi nikakvu slobodu. Zato sam više za tu opciju sa tri čobana i dva filozofa, kada je u pitanju definicija demokratije.
- Nakon što smo definisali jednu bitnu stavku u ovom djelu, moramo pomenuti i glavnog lika iza scene, jednog od najistaknutijih režisera na našim prostorima, Slobodana Unkovskog. Kako je sarađivati sa njim? Šta on donosi vama glumcima svojim djelovanjem?
Slobodan je jedan od najvećih u regionu, pa i šire. On je imao viziju i nije čovjek koji nešto radi napamet. Vidi predstavu, odgledao ju je i prije prve probe u svojoj glavi. Ono što je najbitnije, je činjenica da je Slobodan jedan od rijetkih reditelja koji neizmjerno voli glumce. Neki vole svoju predstavu ili svoj odnos prema svojoj predstavi, poštuju glumca. On baš ima mnogo ljubavi, pa možda čak i previše ljubavi prema glumcu. Koga god da pitate ko vam je jedan od najdražih reditelja u odnosu prema vama, u saradnji, u radu nekom, vjerovatno će vam dobar dio onih koji su radili sa njim reći da je upravo on.
- Kada sagledamo Vašu bogatu karijeru mislim da ćemo svi opaziti jednu veoma istaknutu ulogu u televizijskoj seriji „Viza za budućnost“, a to je „Dajdža Rile“. Široj masi je vjerovatno ta uloga nekako sinonim za Vas, odnosno za Vaše pravo ime. Kako Vi to doživljavate? Kako i na koji način je ta uloga utjecala na Vaš život, i da li je uopšte utjecala?
Prvo, prošlo je 23 godine od toga, znači malo smo i ostarili, tada sam bio mladi glumac. Kada se to desilo, ja sam volio da se čujem sa svojim profesorom oko onoga što radim, da prokomentarišem, upitam za savjet itd. Kada su izašle prve epizode, osjetio sam da mi ljudi na ulici s oduševljenjem prilaze, da me ljube, da traže sliku. Pitao sam se, pošto sam bio glumac Narodnog pozorišta u Sarajevu, kako će sad to da utječe na teatar. Ja, kao mlad i naivan glumac, njemu kažem da imam problem sa nazivom, da me zovu, kako će to utjecati na moju glumu. Profesor je jednostavno vjerovao u mene i govorio da se neću ufurati. Rekao mi je tada da je malo glumaca dobilo nadimak po ulozi koju su radili, veliki su ljudi to dobijali. Tada sam ja zapravo shvatio, šta bi se desilo da sam jednostavno samo prošao kroz tu seriju i da ljudi nemaju pojma ni kako se zovem ni kako sam odigrao. Tada sam ja shvatio da je to bila jedna velika prednost. Ali onda kada su dolazili neki novi i veliki projekti, kao što je „Lud, zbunjen, normalan“, i onda sam čuo najbolji komentar u životu: „Rile igra Mariofila“. Mirvada nigdje nema. Oni su već stekli tu percepciju. Neki zovu po ovoj ili onoj ulozi, ali iskreno rečeno ne bih volio da umrem kao glumac bez nekog nadimka od lika kojeg sam glumio.
Mirvad Kurić je dramski prvak Narodnog pozorišta u Sarajevu. Glumio je u mnogim serijama, predstavama i filmovima, a naročito poznat je postao po ulogama u serijama „Viza za budućnost“ i „Lud, zbunjen, normalan“. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Prištini. A po povratku u Sarajevo, njegova karijera je krenula da se sve više razvija.
