Piše: Željko Lazarević
Voljeli mi ili ne voljeli Lepu Brenu, ta žena jeste – između ostalog – jedan od važnijih turističkih potencijala Brčko distrikta. Da se neko u ovoj zemlji ozbiljno bavi turizmom, vjerovatno bi već od porodice Jahić otkupio njihov porodični stan i pretvorio ga u legat.
Mali muzej Jugoslavije, kakvih ima u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Samo što oni, za razliku od nas, nemaju Brenu. Nazvao bi ga “Hajde da se volimo” – što se, ruku na srce, savršeno uklapa u duh multietničkog Brčkog.
U tom prostoru moglo bi raditi nekoliko zaposlenih iz Kancelarije za turizam, da dočekuju posjetioce iz cijelog regiona. Ali naravno – to se nije desilo.
Jer dok je Brena za sve druge regionalna zvijezda, sa desetinama albuma, filmova i turneja,
za Brčake je – Fahreta. „Udala se za Srbina“, „pjeva na ekavici“, „slikala se u uniformi“.
Za vrijeme rata, srpski mediji su je prozvali Jelenom Živojinović, a ona to nikada nije demantovala. Da li nije smjela? Da li to nije uradila da bi zaštitila nekoga iz porodice koja je ostala u Brčkom? Ili da bi u Beogradu, devedesetih, punom kriminalaca i ratnih heroja, sačuvala život vlastitog djeteta?
Nije ni važno. Jer mi empatiju nemamo. Nemamo ni taj stan u vlasništvu grada, ni legat, ni muzej, ni ideju. Nemamo ni potrebu da se ponosimo onim što jeste naše, ako se ne uklapa u matricu trenutne političke korektnosti.
Ona nema plaketu počasnog građanina Brčkog, niti je ikada pjevala na Trgu za Dan Distrikta. A pjevala je – i to humanitarne koncerte, i organizovala možda najveći spektakl u Brčkom u posljednjih deset godina, na poligonu, u svom gradu. Iako joj to nije trebalo.
Zar je zaista važno da li se pjeva ili peva? Izgleda da nama jeste. Jer mi bismo radije raspravljali o pravopisu nego o suštini.
Možda smo mi, zapravo, ti koji se nikada nismo pomirili s tim da neko iz Brčkog može postati simbol jedne epohe. Jer lakše nam je reći da „ona više nije naša“, nego priznati da nismo znali šta bismo s njom – kad je postala veća od nas.
U zemlji koja nema ni jedno jedinstveno sjećanje, Brčko bi moglo biti mjesto gdje se ono čuva. Jer ako postoji grad koji razumije šta znači biti između – između istoka i zapada, lijevog i desnog, ćirilice i latinice – onda je to upravo ovaj grad. A Lepa Brena je njegov najpoznatiji „između“.
Možda je vrijeme da stvarno probamo ono što pjevamo – hajde da se volimo. Ne deklarativno. Nego iskreno, ljudski, brčanski.
