Dean Batoz je glumac, rođen 1982. godine u Banjoj Luci. Završio je srednju muzičku školu u Prijedoru, te 2005. godine diplomirao glumu na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, u klasi prof. dr Vladimira Jevtovića. Od 2005. godine radi u Pozorištu Prijedor, a od 2008. godine vodi Dramski studio „Živko Desnica“, u sklopu Pozorišta Prijedor. Njegovu karijeru krase kako pozorišne, tako i mnoge filmske odnosno serijske uloge.

  • Ova predstava je koprodukcija,  je li ujedno i vid neke poruke?

Jeste, ovo je koprodukcija Gledališča Koper i Pozorišta Prijedor. Premijera ove predstave je bila prije, otprilike, godinu i po dana. A što se tiče poruke, mislim da svaka predstava nosi neku poruku, neku priču. Čuo sam komentare publike dok sam izlazio iz sale. Dosta nam je tih nekih ratnih priča, tako da je ova priča na prvom mjestu jedna porodična priča, koja najmanje govori o ratu. Rat je samo uzrok svih tih dešavanja koja su se poslije toga desila u toj porodici. Vidio sam u vašem Biltenu jedan naslov, kako je porodica rješenje svih problema, i mislim da naša predstava govori o tome, o tim nekim međuljudskim odnosima, a na prvom mjestu o porodičnim odnosima.

  • Spominjete međuljudske odnose. Kada smo kod toga, morao bih Vas pitati, da li je bilo komunikacijskih problema, odnosno problema u razumijevanju, pogotovo na početku saradnje?

Ne, nije bilo toga. Slovenački glumci i mi se odlično razumijemo. Kada malo sporije pričamo, oni nas razumiju, a oni kada malo sporije pričaju, i mi njih razumijemo. Tako da nije bilo problema. Oni su jedna sjajna ekipa, odlično pozorište, odlično su organizovani. Mnogo rade, mnogo igraju, jako su ozbiljni i profesionalni, i nama je doista bila čast raditi sa njima. Dosta smo putovali, dosta igramo ovu predstavu, i gdje god da smo došli, sjajno je bilo.

  • U samom nazivu predstave stoji Jugoslavija, a i cijela predstava se ‘vrti’ oko nje. Jeste li Vi jugonostalgična osoba?

Znao sam da ćete me to pitati. Ja nisam jugonostalgičar, jer sam bio mali kada se to sve događalo. Ja sam posljednja generacija pionira. 1989. godine sam položio tu „pionirsku zakletvu“, ali nisam imao vremena da se zaljubim u Jugoslaviju, kao recimo te neke starije generacije. Tako da ne znam šta sam propustio, ako sam uopšte nešto propustio. To bi mogle možda bolje reći moje starije kolege, ali pitanje je dobro, s obzirom na to da je u publici bilo dosta te publike, koja to doživljava na jedan potpuno drugačiji način negoli ove mlađe generacije. Oni se svega toga sjećaju, npr. te utakmice protiv Argentine ili tih nekih detalja koje povezuju sa bivšom Jugoslavijom.

  • Da je Jugoslavija ostala u svom prvobitnom sastavu, da li bi nam bilo bolje?

Imao sam 7 ili 8 godina kada se Jugoslavija ‘raspala’, i stvarno ne znam kako bi se danas živjelo. Kao što jedna rečenica u ovoj predstavi kaže: „Velike sile su učinile svoje“. Vjerovatno je bilo dobro i zato ona nije mogla opstati, pretpostavljam.

  • Nastupali ste nekolicinu puta sa ovom predstavom, širom Balkana. Kakve su reakcije publike, da li postoji razlika u reakcijama, ovisno o tome gdje nastupate?

Postoji neka određena razlika. Dok smo pripremali ovu predstavu komentarisali smo potencijalne reakcije publike, ovisno o sredini u kojoj budemo nastupali. I ima raznih mišljenja, suprotnih stavova. Ljudi drugačije reaguju.

  • Poruka je jasna. Priča se i o ratnim i o postratnim dešavanjima, priča se o nekim ‘zlim’ ljudima. Rađamo se kao dobri ljudi, a šta navodi pojedince da postanu zli? Šta mislite o tome?

Moje mišljenje, ujedno vođeno i samim tekstom romana Gorana Vojnovića, koji je genijalno napisan, je da su krivi ljudi. Zavisi u kakvoj ste sredini, jer ako su ljudi oko vas zli, postat ćete i vi zli. Jednostavno je, birajte društvo. To je neko moje mišljenje.

  • Glumili ste u mnogim filmovima, serijama, ali ponajviše u pozorišnim predstavama. Šta je ključna razlika u tim medijima i šta vi preferirate?

Moja prva ljubav je pozorište, to i preferiram. Mislim da se danas pozorište jako teško nosi sa televizijom, sa internetom, sa tim društvenim mrežama, sa tom pomamom kiča i šunda, tih raznih „emisija“ odnosno rijalitija. Svako od nas ima misiju da sebe uloži u pozorište, kako bi prenio neku poruku ljudima, da bi ih nešto i naučio.

  • Da li postoji neka uloga u Vašoj karijeri koja je direktno utjecala na Vas?

Igrao sam dosta uloga. Na kraju krajeva, posao glumca je kao i svaki posao. Dođemo na posao, odemo s posla, skinemo kostim i okačimo ga na ofinger. Naravno da svaku ulogu doživljavam i trudim se da stanem iza nje, ali da me je neka uloga mijenjala kao čovjeka, nije.

  • Na kraju bih se htio osvrnuti još jednom na ovu predstavu, odnosno na Vaše likove, tj. likove koje tumačite. Ko su Cera i Risto, šta oni predstavljaju u ovom pozorišnom komadu?

To su ti neki likovi koje smo spominjali na početku razgovora. Oni su jugonostalgičari, ta neka ‘starija’ generacija, koja je živjela u bivšoj Jugoslaviji. Njima je žao Jugoslavije, iako lično nemam mnogo životnog iskustva iz tog perioda, na sve načine sam ih pokušao braniti i shvatiti, kako oni razmišljaju, šta se to desilo tada, šta se desilo u ratu i šta se desilo poslije. To su dva lika koja su kristalno jasna, kojima je krivo što se to sve izdešavalo. Ima mnogo takvih ljudi. Mislim da je dosta njih i večeras u sali bilo.

Share.

Edin Osmanbašić je novinar-urednik za kulturu portala Plural.ba (2022-). Primarno zanimanje profesor njemačkog jezika i književnosti. Medijsku karijeru počeo 2020. godine kao voditelj edukativno-zabavnog video serijala Live kviz znanja na portalu Otisak.ba.

Comments are closed.