O mezarjima u užem gradskom području Brčkog nema puno pisanih tragova. Brčanski hroničar i fotograf Atah Mahić objavio je devedesetih godina feljton u pet nastavaka na temu Brčanske džamije i mezarja. Stoga sam u prvoj fazi istraživanja ove teme bio nužno upućen na razgovore sa Atahom i dio dostupnih objavljenih tekstova. Saznanja i informacije koje sam zabilježio iz tekstova i razgovora sa gospodinom Mahićem nastojao sam provjeriti u dostupnim i relevantnim arhivskim dokumentima, prije svega katastarskim i gruntovnim knjigama u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine. Rezultati istraživanja potvrdili su najveći broj informacija tačnim. Ostaje zapitanost šta je sve promaklo sjećanjima starijih Brčaka, koliko je izgubljenih i uništenih pisanih tragova i dokumenata!? Podsjetimo da najveći broj historijskih izvora potvrđuje podatak o četiri stoljeća prisustva Bošnjaka-muslimana u Brčkom.
Prije osmanskog osvojenja Brčko je bilo ugarska utvrda i zvalo se Barka, Barkaza(d). Nakon osmanskih osvajanja u drugom desetljeću 16. stoljeća Brčko je služilo kao vojno uporište. Uprkos povoljnom i izuzetno važnom geostrateškom položaju malo se zna o povijesti nastanka i razvoja grada, tada kasabe, posebno u 17. stoljeću. Nedavno prevedeni naučni rad Nedima Zahirovića (objavljen u Njemačkoj 2023.) donosi potpuno nove, dosad nepoznate činjenice. Naučni rad je napisan na osnovu rukopisa obračunske knjige zaklade/vakufa Hadži Alijage iz Brčkog koja je vođena od ramazana 1058. do ramazana 1066. što odgovara periodu od 1648. do 1656. godine po gregorijanskom kalendaru. Obračunska knjiga se čuva u Arhivu Franckeove zaklade u Halleu u Republici Njemačkoj. Ovaj vrijedni rukopis dospio je u Halle najvjerovatnije kao plijen u vrijeme osmansko-habzburških ratova. Habzburške trupe su prvi put zauzele Brčko 1688. godine.
(Obračunska knjiga vakufa Hadži Alije iz Brčkog u Arhivu Franckeove zaklade u Halleu, https://hrcak.srce.hr/311040)
Iz mnoštva novih i zanimljivih informacija u naučnom radu Nedima Zahirovića, za ovu priliku izdvajam podatak da je sredinom stoljeća u Brčkom postojalo sedam mahala koje su nazivane po njihovim osnivačima i to: Hadži Aliji, hadži Hizir-efendiji, hadži Sulejman-efendiji, hadži Jusuf-efendiji, Ahmed-begu, hadži Mustafi-efendiji i hadži Osmanu. Obzirom da su mahale nastajale oko džamija, možemo osnovano pretpostaviti da je u to vrijeme u Brčkom postojalo najmanje sedam muslimanskih bogomolja i barem jedna tekija.
U najvećem dijelu Bosne mezarja su formirana uz džamije i džamijske hareme ili u njihovoj neposrednoj blizini. Najstarija džamija u Brčkom Atik/savska džamija sagrađena je u prvoj polovini 17. stoljeća. Uz džamiju i iznad nje formirano je mezarje koje se protezalo na zemljište na kojem se danas nalazi Zelena pijaca. Za ovo mezarje možemo pretpostaviti da je najstarije u Brčkom a uništeno je u dva navrata. Prvi puta u vrijeme Kraljevine Jugoslavije prilikom gradnje restorana „Dva ribara“ i drugi put 1948/1949. godine kada je na ostatku mezarja izgrađena gradska pijaca/tržnica. Prilikom izgradnje saobraćajnice uz Savu 1990. godine, bilo je moguće vidjeti da mezarje ima više slojeva i veliki broj vrlo starih utonulih nišana.
Jedno od najstarijih mezarja u Brčkom nalazilo se na mjestu današnje poslovno-stambene zgrade Kifla. Mezarje je formirano uz džamiju koja je sagrađena u periodu osmanske uprave. Prema kazivanju Ataha Mahića bila je to jedna od tri gradske džamije sa drvenom munarom pa je zbog toga upamćena pod nazivom Tuzlanska drvenija. Uništena je u Habzburško-Osmanskom ratu 1716-1718. godine. Džamija nikada nije obnovljena a vrijeme uništenja mezarja nije poznato.
Sredinom 19. stoljeća Hadži Dizdar Mujkanović, prognanik iz Šabca, sagradio je džamiju u centru grada, na lokalitetu današnje Pošte. U sjećanjima Brčaka poznata kao Dizdarija ili Drvenija, srušena je 1956. godine kada je na toj lokaciji sagrađen objekat Pošte. Uz džamiju je formirano mezarje koje je uništeno u vrijeme izgradnje zgrade Pošta (1956).
Uvidom u gruntovne i katastarske karte iz perioda austrougarske uprave nailazimo na podatke o još jednom mezarju u centru grada, preciznije na lokaciji na kojoj je izgrađena sportska dvorana Partizan, dio Doma kulture i parking prostor. Ovo mezarje, veličine 6 600 m², upisano je u gruntovnici 1888. godine kao vakuf džamijski u Brčkoj. Prema usmenom sjećanju starijih Brčaka uništeno je neposredno prije gradnje sportske dvorane Partizan u periodu Kraljevine SHS.
Jedno od poznatih brčanskih mezarja bilo je na lokalitetu na kojem se danas nalazi Bijela džamija, prateći objekti i park. Prvobitno, Bijela/džedid džamija sagrađena je na lokaciji preko puta, na mjestu gdje je danas poslovno stambena zgrada Vulkan. Džamija je imala ogroman prostor od preko 9 000 m2 na kojem je bilo mezarje i musalla (molitveni prostor na otvorenom). Dio zemljišta na kojem je bilo mezarje oduzeto je 1906. godine u svrhu prostora za pijacu i vašar.
Posljednje uništeno gradsko mezarje bilo je na lokalitetu današnjeg objekta Dom zdravlja. Ovo mezarje nalazilo se u neposrednoj blizini Hadži Pašine džamije i vjerovatno je formirano nakon gradnje džamije koju je 1894. godine dao sagraditi Hadži Pašo Mujkanović, brat Hadži Dizdara, obojica prognanici iz Šabca. Mezarje, veličine 7 180 m² postojalo je sve do 1968/69. godine, kada je uništeno u svrhu izgradnje Doma zdravlja.
Kao što se može vidjeti uzurpacija i uništavanje mezarja u Brčkom posljedica su, najvećim dijelom, javnih politika i odluka, najčešće pravdanih potrebom izgradnje važnih infrastrukturnih objekata i skoro sva mezarja (osim jednog) uništena su ili uništavana u mirnodopskim uvjetima. Kao da se svi ti objekti, pijace, zgrade i sportska dvorana nisu imali gdje graditi, nego na mezarjima! Nišani su uništavani kao i najveći dio mezarova. Prema dostupnim informacijama djelomična ekshumacija izvršena je samo na mezarju u Kolobari, na lokalitetu na kojem je 1969. godine izgrađen Dom zdravlja.
Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine formira se novo mezarje Meraje/Ivici na kojem se Bošnjaci-muslimani ukopavaju do današnjih dana. Najprije je formiran dio mezarja sa lijeve strane, prema rijeki Brki. Prilikom formiranja gruntovnice 1888. godine parcela Kamenik površine 6850 m² upisana je kao groblje u vlasništvu Vakuf – džamijski u Brčkom. U usmenim predajama i sjećanjima starijih Brčaka ovaj dio mezarja spominje se kao vakuf ugledne brčanske porodice Spahalić. U međuvremenu ovaj dio mezarja proširen je dodjelom državnog zemljišta, nakon uređenja korita rijeke Brke.
Desni dio mezarja formiran je nekoliko godina kasnije. Zemljište, ukupne površine 23 599 m² za potrebe mezarja kupio je i uvakufio poznati brčanski veletrgovac Alijaga Kučukalić, 24. novembra 1900. godine. Već sljedeće godine, 31. avgusta 1901. godine, zemljište površine 5 300 m² kupuje i za mezarje vakufi poznati brčanski trgovac Hadži Alijaga Slomić, čija je familija živjela i živi u Gornjoj mahali u Brčkom.
Poseban podstrek i inspiraciju za istraživanje ove teme crpio sam iz razgovora sa Vedadom Hadžimusićem iz Brčkog, praunukom Hadži Alijage Slomića. Iz razgovora saznajem zanimljive informacije u vezi dvojice Alijaga, Kučukalića i Slomića. Prema kazivanjima članova familije Slomić, Alijaga Slomić i Alijaga Kučukalić bili su veliki prijatelji pa su tako zajedno obavili petu islamsku dužnost hadždž. Kako je u to vrijeme među imućnijim brčanskim muslimanima bio običaj da prije ili poslije obavljene pete islamske dužnosti hadžije učine posebno dobro djelo, odlučili su kupiti i za potrebe mezarja uvakufiti zemljište.
Vedad Hadžimusić je uredio mezar pradjeda Hadži Alijage Slomića te angažovao hafiza Hamzu Lavića iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu kako bi pročitao i preveo tekst na nišanu. Prijevod teksta donosimo u nastavku.
Nišan Alija-aga Slomić
23. muharrem 1322. / 13. februar 1905.
Bogastvo i ugled ovoga svijeta su samo privid
Pa nemoj da te ugled zavara na putu ka posljednjoj stanici
Zapuhao je vjetar smrti i odveo me pred Gospodara
Saopštio mi „Vrati se“…
Merhum (pokojni), neka mu grijesi budu oprošteni Hadži Slomić Alijaga sin Alije Kahrimanovića
Pred njegovu dušu El Fatiha
Ovu njivu za ukop umrlih merhuma je uvakufio
Napisao Ahmed Borić iz Brčkog.
Iste godine, sedmog dana ramazana 1322. godine po hidžretskom kalendaru, što odgovara 4. novembra 1905. godine na bolji svijet preselio je Alijaga Kučukalić. Tarih na njegovom nišanu zapisao je takođe Ahmed ef Borić, ugledni i obrazovani alim (učitelj) koji će funkciju gradonačelnika Brčkog obavljati u periodu 1921-1923. godina.
Mezarja i groblja predstavljaju dio ukupnog kulturno-historijskog naslijeđa. Muslimani balkanskih prostora, dobrim dijelom pod utjecajem osmanske tradicije, razvili su visok nivo umijeća obilježavanja mjesta ukopa svojih umrlih. Izgledi nišana i tekstovi ispisani na njima kao nijemi svjedoci, tiho i nenametljivo nude priču o prošlim vremenima. Sudbina muslimanskih mezarja u Brčkom pa i mnogih nišana na mezarju u posljednjih 120 godina govori o visokom stepenu nebrige za ovu vrstu kulturno-historijskog naslijeđa. Očito je bilo dovoljno povoda i loših primjera za poznatu frazu „pusto ko tursko groblje“ koja je nastala na Balkanu, kao reakcija komšija kršćana na nemaran odnos muslimana prema mezarjima. Doduše i kod kršćana, pravoslavnih i katolika danas u Brčkom, primjećujemo nedostatak brige za čuvanjem i zaštitom grobalja kao kulturno-historijskog naslijeđa.
Podsjetimo da je Cincarsko groblje u Bijeloj (Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine) jedini svjedok postojanja jedne posebne etničke i društvene manjine koja je doselila u Bijelu iz Bitolja (Makedonija) sredinom 18. stoljeća i dala ogroman doprinos razvoju trgovine ne samo u Bijeloj nego i u Brčkom i u Bosni i Hercegovini.
Odgovornost i briga za ovaj dio kulturno-historijskog naslijeđa pripada i institucijama kulture (kojih nemamo) i stručnjacima za ova pitanja (koje ne želimo).
