U predstavi Gradskog dramskog kazališta Gavella “Djetinjstvo u Agramu”, rađene po tekstu velikog pisca Miroslava Krleže, glumica Ana Kvrgić tumači lik Krležine bake Terezije Goričanec koja je imala veliki uticaj na njega.
- Kako ste se snašli u ulozi Majke Terezije?
Radili smo sa kolegicom, glumicom koja inače i režira, tako da je bilo vrlo jednostavno, ugodno, lako i maštovito. Lijepo je bilo iskustvo. Majka Terezija je zapravo baka koja je na Krležu ostavila veliki uticaj, svojevremeno kroz tu maštu i čaroliju, i to se vidi njegovo dvojstvo između religije i kazališta. Krleža je bio sam ilustrant, a onda je kasnije postao veliki pisac.
- Koliko je bila bitna uloga majke i bake tokom Krležinog odrastanja?
Krleža je imao jako dobar odnos s majkom i svojom bakom, otac je bio strog. A baka i majka su bile pune ljubavi i razumijevanja, tako da je u njima našao podršku za svoja dalja otkrića. Ona je bila začudna na svoj način, taj jezik koji je s vremenom nestao. Bilo je puno fraza, gatala je i to je isto bio jedan svijet koji je Krleži bio interesantan. Žene su odigrale vrlo važnu ulogu u njegovom životu.
- Da li na nas utiče vjerovanje u uroke i praznovjerje?
Sigurno da utiče. Ima neki uticaj, čovjek ima neku nadu da mu može biti bolje i uvijek gleda to nekako pozitivnije s obzirom na život. Tako da neko može malo mljeti i biti bezdušan a onda ovdje nađe uvijek neku utjehu ili nadu da će s vremenom proći te neke tegobe. Ima naravno i vjera, neki se okreću vjeri, neki tim uročkim stvarima, tako da svako nađe neki svoj smisao.
- Je li Vam bilo zahtjevno glumiti svoju ulogu u ovoj predstavi?
Nije bilo zahtjevno, to su male uloge, lijepo se radilo. Teško je tu misao tj. strukturu rečenice koja je vrlo zahtjevna i tu treba polovit misao jer su mu rečenice kompleksne. On je jezično jako bogat i treba se baviti tom rečenicom i tom misli, voditi tu vodilju da bi bilo čujno i donekle ljudima razumljivo, jer oni ne znaju taj jezik. Samo čitanje Krleže je uz rječnik. To je nama bila neka vrsta izazova da proniknemo kroz to, da se bavimo tom lijepom riječju, bogatom misli tako da je baš bio gušt. Teško je za pratit jer ovo nije klasična drama, ali zapravo prvo smo se borili, a onda upolovili.
- Kada Vam se javila ljubav prema pozorištu?
Odmalena, jer ja sam živjela u familiji koja se bavila glumom i kao dijete sam išla u kazalište. To mi je nekako bio jedini put kojim želim ići. Nije lako, pogotovo za žene. Vrlo je specifično, pogotovo što smo mi bili u kovidu pa je to sve bilo zatvoreno, još smo i beskućnici, potres je bio u Zagrebu, tako da je kazalište stradalo. Obnavlja se ali nikako da se obnovi, tako da smo bili podstanari sa našim predstavama. Ne igramo jer nažalost nemamo kazalište dok se ne obnovi, osuđeni smo na nomadski način igranja.
- Jeste li zadovoljni brčanskom publikom?
Nama je bilo prekrasno jer smo u aprilu igrali u Zagrebu u kovidu i sve je bilo u nekoj restrikciji. Kada smo ovdje vidjeli toliki broj publike stvarno je evociralo na neka bivša lijepa vremena gdje publika hrli u kazališta. To i jest poenta, da zapravo ti igraš za publiku, tako da smo oduševljeni.
- Koja je poruka ove predstave?
Poruka je da živimo u licemjerju, laži ratova, katastrofa. Svi su ovdje Krleža na neki način, tako da se zapravo historija ponavlja i besmislena je a govori o igri, religiji, kazalištu, umjetnosti, moralu, dječijoj igri. On se igrao kroz te svoje ceremonije, jer nije imao kazalište. Poruka je zapravo igra, ljubav, život…
