Mladi novosadski muzičar Petar Banjac izgradio je uspješnu karijeru sa bendom “Uvertira”, iz kojeg je proistekao današnji “UV”. Uz sve to Petar i UV su neodvojivi dio pozorišne predstave “ Ko je ubio Dženis Džoplin?”.
- Zanimljiva je saradnja na Dženiski. Kako je došlo do te saradnje i cijele ideje?
Mi smo slučajno ušli u tu neku priču kroz saradnju sa rediteljkom Sonjom Petrović. Pošto nas trojica imamo novosadski bend “UV” gostovali smo na njenom festivalu “FEP” u Bačkoj Palanci, tamo se upoznali i družili, i tako je i krenula saradnja. Radili smo tri ceremonije OPENS-a Omladinske prestojnice kulture Novi Sad 2019. godine i onda se rodila ta neka ideja. Sonja je godinama sklapala kockice, falila joj je priča da završi, muzička dionica predstave, mi smo bili novo iskustvo i tako smo ušli u pozorište. Sada već kroz četiri godine pozorišta smo radili 3-4 predstave i još smo tu.
- Koliko je bilo teško prebaciti se u vrijeme u kojem je živjela Dženis Džoplin i u njenu muziku?
Mi smo generalno iz tog svijeta, sviramo tu vrstu muzike, rock ‘n’ roll, bluz i nije nam bilo teško. Nismo nešto pretjerano slušali Dženis Džoplin, nego smo se kroz cijeli proces kao ekipa spontano i brzo uvezali kroz istaživački dio procesa. Naravno, kroz skidanje i adaptaciju pjesama za predstavu zbližili smo se sa pojavom i pojmom Dženis Džoplin. Na kraju smo mnogo zavoljeli cijelu priču oko toga i nju kao osobu i njenu muziku.
- Koliko je različit nastup u predstavi u odnosu na klasičnu svirku?
To je ista priča, to što dajemo na svirci dajemo ovamo i na sceni. U tom momentu kada se svira, to su songovi koji se dešavaju kao momenti neke svirke, dok opet ima i nekih pozadinskih dionica gdje mi pratimo scene muzikom, ali kad dođe do tog momenta svirke to je to, to je svirka. Tako da nema neke velike razlike što se toga tiče.
- Da li ste imali vokalne pripreme i koliko? Ono što smo čuli zaista je bilo fenomenalno.
Mi smo imali proces koji je trajao kao i za svaku predstavu dva tri mjeseca. Imali smo tu nesreću da nakon premijere nastupi lockdown, tako da smo nakon 6-8 mjeseci morali ponovo da prođemo neku vrstu procesa. Sada je to manje više pro forme radi, osim ako se desi neka veća pauza a sa Dženis se to ne dešava već 4 godine. U suštini mi imamo tonsku probu, u prosjeku pola sata pripreme dok se namjesti i pripremi ton da napravimo sebi neku sliku iza, da čujemo to što radimo i to je to. Nema nikakvih daljih i većih priprema.
- Obzirom na to da se ne bavite glumom, kako ste se snašli u ulozi Dženisine majke?
U početku mi je bilo neobično jer moraš naučiti kako da se ponašaš na sceni, moraš ispoštovati neki dio priče, emociju scene ali kroz praksu i ponavljanje predstave to sad izgleda sve nekako prirodno. Čak štaviše sad se zezamo na sceni u toku predstave i baš uživamo.
- Nedavno ste pokrenuli školu bubnjeva, a danas imate polaznike raznih starosnih kategorija.
Ja sviram jako dugo, od svoje četvrte godine i to je sada već skoro 25 godina sviračkog iskustva. Nekako mi je najbliže bilo da se počnem baviti time, da mi to bude poziv i da nastavim kroz to, jer sam cijeli život u muzici, a na kraju krajeva time se najviše bavim i od toga živim. U januaru će biti dvije godine otkako sam pokrenuo školicu bubnjeva. Kroz tu školicu prodefilovalo je jako puno ljudi. Trenutno imam petnaestak učenika uzrasnog doba od 6-56 godina. Jedno jako lijepo iskustvo, nadam se da će trajati i da će biti uspješno kao i do sada.
- Koje generacije brže uče, ove od 6 ili od 56 godina?
Što se tiče bubnjeva to je vrlo specifična stvar, zavisi dosta od osobe do osobe, talenta, radnih navika, koordinativnih i motoričkih sposobnosti jer zahtijeva obje strane. Ja sam to nekako adaptirao da to bude onako kroz neku praksu, opuštenu atmosferu, zajedničku svirku, kroz neke vježbice i suvu praksu, da se približe instrumenti i naravno nauče osnove. To nije klasična školica nego se može nazvati rock ‘n’ roll školicom. Uglavnom sa svakim idem kako on napreduje u skladu sa njegovim sposobnostima.
- Osim što imate školicu, čime se još bavite?
Trenutno sam na više strana. Pošto sam i aktivni poluprofesionalni fudbaler, bavim se sportom i muzikom. U svojoj školici sviram sa dva-tri benda, a moj otac već 40 godina ima svoj novosadski lokalni bend i s njima sviram 15 godina. Imam također svoj bend, dva tri projekta, u pozorištu dvije aktivne predstave i pored toga se još eto bavim i fudbalom u Novom Sadu.
- Šta Vam je draže, bubnjevi ili sport?
Mislim da je muzika uvijek prevagnula jer tu sam na toj strani, ali nije toliko zato što bi vjerovatno nešto prestalo u nekom momentu, a i dalje traju obje priče. Ali svakako po fizičkim sposobnostima i mogućnostima kroz godine, mislim da će muzika ostati primarna i dugotrajna stvar.
