Linda Begonja je hrvatska pozorišna, televizijska i filmska glumica. Iza sebe ima jednu jako bogatu karijeru, a brčanska publika ju je imala priliku gledati i u prvoj predstavi ovogodišnjeg izdanja Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta BiH u kojoj je tumačila ulogu Frosine.
- Ko je čitao ovo djelo ili gledao u nekom formatu, upoznat je sa glavnim likovima. Vaš lik je „upetljan“, kako biste ga Vi opisali, odnosno kojom mjerom utječe na cijelu radnju?
Jako, jako utječe na cijelu radnju, jer je u stvari povezivač između Harpagona, kao neka neka vrsta vodilje koja ga dovodi do njegovog mračnog cilja. Ovdje se radi o liku Frosine, u stvari vrlo mračno lice, rekla bih. U Moliereu je ona vrlo mračna, ali Moliere je kao autor vrlo podložan. Napisano je kao komedija, ali podliježe i metatekstualnoj strukturi, koju mi imamo u petom činu i svugdje gdje se lice i radnja odvajaju. Tako da ti možeš, ukoliko imaš vještine i mogućnosti, mnogo da improviziraš, a redateljica je meni dala tu mogućnost da radim puno improvizacija i onda se dogodi taj nekakav sraz, koji je zanimljiv, gdje ti više ne znaš gdje počinje lice, a gdje počinje moj identitet. Dogodi se rastakanje identiteta. No radi se o tome da je ona jako bitna za razvoj događaja i ne znam da li bi se moglo i napraviti sve bez nje. Ona je ta koja od svih lica ima sociopatski karakter. U stvari je neka vrsta klauna, ali vrlo mračnog i sociopatskog klauna, koji će napraviti sve da dođe do svoje točke koju je zacrtala, premda je osoba koja je na rubu živčanog sloma, rekla bih tako.
- Sama drama je prožeta pesimističkim pogledom Molierea, ali i tom tradicionalističkom tematikom „ljubav protiv nametanja“ odnosno generalno ljubav. Da li su te teme i dalje aktuelne, i to baš na taj način?
U ovoj situaciji u kojoj se nalazi cijeli svijet, ja bih rekla da. Možda ću zvučati idealistično i antiratno , kao što je i sam Brecht napisao svoju „Majku Courage“ u jednom vrisku antiratne tematike, ali danas nam to treba. Mi danas više ne koristimo riječ „mir“ i ne koristimo riječ „ljubav“, jer smo svi u potpunom kaosu sociopatskih odnosa, gdje smo jako sebični jedni prema drugima, što se ovdje jako vidi. Ovo je studija karaktera, kao prvo, a onda to ide na ovo što je meni jako zanimljivo što se vaš Festival ove godine zove „Bolesti društva“, te je ovo recimo fantastična predstava za otvaranje ili za festival u bilo kojem okviru, jer ukazuje na te anomalije bolesti društva. Ti praktički ne koristiš tu riječ, sve je materijalno, sve je za egoistične i osobne ciljeve do krajnje moguće mjere.
- A kada smo kod egoističnosti, odnosno škrtosti, moramo pomenuti tu izraženu osobinu glavnog lika. Kako Vi gledate na tu osobinu?
Ja inače to gledam kao hiperbolu. Ova predstava je možda u neku ruku politički teatar, no u principu je manji politički teatar. Kada biste radili radikalnu verziju političkog teatra, onda bi to sigurno bila hiperbola. Možda ne fašizma, ali neke vrste fašizma da. Taj čovjek izgladnjuje svoje ljude, ne daje nikome jesti. U originalu, njegove sluge su izgladnjele, a mi se tome danas u publici smijemo, ali ti ljudi nisu jeli, oni nemaju šta jesti.
- Tumačili ste mnoge televizijske i filmske uloge, koje biste Vi istakli kao posebne u vašoj karijeri?
Ja sam snimala dosta i dramskih serija, ali i ovih ‘soap’ stvari koje su lakšeg tipa i koje ljudi vole gledati, čak i sitcoma nekakvih, tako da nemam tu omiljenu ulogu. Trenutno radim „Metropolitance“, koja ide trenutno na HRT-u. Serija je vrlo zanimljivo koncipirana, a tiče se stvari koje se trenutno događaju u Hrvatskoj, građevinske mafije i kriminala, odnosno potresa u Zagrebu. To je možda više jedna tipična zagrebačka serija, koja govori o malim ljudima koji odlaze u jedno fiktivno predgrađe grada i tamo im se preprodaju poslovi i stanovi, što je danas naša stvarnost. U toj seriji igram jedno jako zanimljivo lice. To je jedan par Hercegovaca, po vokaciji muž i žena. Mogu reći da mi je to jedna jako draga uloga, kao i Novine, koje su mi bile dosta drage, od Dalibora Matanića.
- Kako Vi gledate na pozorište? Kako se ovaj medij nosi sa ovim vremenom filmske i serijske hiperprodukcije, i kako ga ljudi doživljavaju u današnjem vremenu?
Ja sam zaljubljena u pozorište/kazalište. Mislim da kazalište nikada neće izgubiti tu svoju moć, a televizija je naravno kao medij uvijek jača. Jednostavno su svi svoju pažnju uglavnom preusmjerili na medij televizije, a kazalište je po meni odličan medij. Ja sam uvijek za politički teatar, zato što smatram da je to jedino što današnje ljude može osvijestiti. Ljudi danas puno podcjenjuju komediju kao žanr. Komedija je užasno težak žanr. Ljudi je doživljavaju kao neku šegu. Postoje mnoge vrste komedije, a ustvari kao neki medij političkog teatra, komedija može služiti kao jedno veliko osvještavanje publike. Ja sam u Kerempuhu 25 godina, a ovo je prvi Moliere koji mi radimo. Iako mi „Škrtac“ nije omiljeni, zaljubila sam se u ovu adaptaciju, koja ima taj neki metatekstualni okvir, uz svu tu improvizaciju. A on kao klasicistički autor to baš dozvoljava, te možeš raditi klauneriju od toga.
