Košarkaš Mirza Ahmetbašić, rođen 1987. godine, jedan je od najuspješnijih brčanskih sportista svih vremena. Za Plural smo napravili presjek njegove karijere, koju je završio 2018. godine.
Na konstataciju da je na osnovu klubova i liga u kojima je igrao, statistike i činjenice da je na kraju karijere branio i boje reprezentacije – najuspješniji košarkaš nakon rata u Brčkom [nismo došli do podataka za raniji period] – skromno i kratko odgovara: Jesam.
Vrhunac njegove karijere je kratki boravak u Turskoj ligi [Pınar Karşıyaka], a igrao je i za niz drugih respektabilnih klubova iz nekoliko evropskih liga, od kojih izdvaja: Zadar [Hrvatska], Vienna [Austrija], Tajfun [Slovenija], Jászberényi [Mađarska].
Profesionalnu karijeru započeo je u najvećem košarkaškom klubu iz Bosne i Hercegovine, bivšem evropskom prvaku sarajevskoj Bosni što je, uz nastupe u američkoj koledž košarci, bio dokaz da dijete KK Brčko distrikta posjeduje ogroman talenat.
Pet puta sam u zadnjoj sekundi zabijao za pobjedu. Prelijep osjećaj.
IZDVAJA IZ SVOJE BOGATE KARIJERE
Iskustvo igranja američke košarke
Nakon boravka u KK Bosna ASA, završio je u Sjedinjenim Američkim Državama [US], najvećoj košarkaškoj sili na svijetu, odakle nosi veoma značajna iskustva.
Poslije KK Bosne ASA gdje nisu ispoštovali ugovor a i dogovor, odlučio sam da odem u US, imao sam dosta ponuda, nije teško doći do toga s obzirom na to kako sam igrao. US mi je pomogla u tome da naučim način igranja Amerikanaca sa dosta kontakta i 3x brže nego u Europi. Njihove atletske sposobnosti su nešto neviđeno, tu je bilo momaka na vrh table skače bukvalno. Ali je realnost drugačija, košarka zahtijeva mnogo više nego skočiti visoko. Tako da sam ja samo usavršavao što Europa nema, a to su ti treninzi i drugačiji način košarke bez puno taktike, sve je prodor i kontra. To je bilo prije 12-13 godina, danas se i u Europi brža košarka igra. Ostao sam sezonu na Jr College, to je dvogodišnja, onda sam prešao na University NCAA D2 i tad je po njihovim pravilima morao da se uradi Clearing House, provjeravaju jesi li igrao profesionalno gdje u Europi. Naravno, ja sam imao profesionalan ugovor sa Bosnom, mada nisam dobio šansu, igrao sam samo prijateljske utakmice. Iz US su nazvali KK Bosna ASA i pitali su da objasne moj ugovor, pitali su je li to neki juniorski ugovor, jer nisam igrao itd. KK Bosna ASA nije htjela da izađe u susret i kaže da taj ugovor jeste professional, ali nisam igrao niti jednu official utakmicu za njih. I tako sam dobio zabranu igranja tu godinu na NCAA i to oni zovu Red Shirt [igrač ima pravo da to uradi u 4 godine školovanja, jer desi se da neki igrači sa NCAA nemaju klub pa žele još jednu godinu ostat na college. Red Shirt znači zamrznuti sezonu, nema igranja košarke, a možeš ići i dalje na college polagat časove, završavati taj dio]. Rekao sam idem dalje, otišao sam u Tursku i… Rest is history.
Combo Guard 2,1 – naziv je njegove pozicije na terenu. Ovaj 193 cm visoki košarkaš oslanjao se na svoje atletske sposobnosti [brzina, prodor, poeni], a volio je igrati i pick and roll te tako nalaziti otvorene suigrače ili kreirati šansu za sebe, zbog čega sebe kroz šalu naziva sebičnim igračem. Sve to je naučio upravo u Americi.
Tamo je druga dimenzija treninga, ustajanje u pola 5, u 5 si u teretani, guraš neke msle pick up, okrećeš traktor gume, u njoj dva m visine. Dođeš na teren kad uđeš u formu, to je trka 40 min. bez stajanja. Došao ja iz Amerike i igram za Brčko baraž za ulazak u Premijer ligu, neke grupe se igrale, ja Bijeljini u Bijeljini dam 46 poena i dobijemo ih. Ljudi kao da stoje, ne mogu ništa, brža košarka, sve brže.
Iskustvo igranja evropske košarke
Ahmetbašić je nekoliko sezona igrao FIBA Europe Cup za klubove Kapfenberg [Austrija] i Peja [Kosovo], u oba bilježeći dvocifren broj poena u prosjeku.
Ovaj košarkaš iz Brčkog zasigurno ulazi u ne baš veliki krug bh. igrača koji su uspjeli ostvariti respektabilnu karijeru u Evropi.
Čekajući na novi angažman, dva puta se vraćao u matični klub KK Brčko distrikt koji je posljednjih sezona standardni član A1 lige BiH [drugi bh. rang]. Baš na tom nivou, Ahmetbašić bilježi lični rekord po broju postignutih poena [57], koji je ujedno i rekord Lige.
Imao sam užasan šut na toj utakmici. Da sam davao trojke kao inače, to bi sa 57 išlo na preko 70.
Loše stanje u bh. košarci
Da su okolnosti bile normalne, Ahmetbašiću bi prvenstvena želja bila zaigrati za reprezentaciju svoje domovine BiH. Ali, pred sami kraj svoje karijere branio je boje Kosova.
Za reprezentaciju Kosova sam igrao iz više razloga. Prvo, rođen sam dole, vučem korijene kad je to bila sve jedna lijepa država. Drugo, stekao sam na Kosovu poštovanje od saveza, navijača i klubova pa kad te neko želi je mnogo ljepše i kad neko nema ego. U Bosni mi kao narod najviše patimo od ega, tako je i slučaj sa reprezentacijom BiH. Oni su šampioni u uništavanju domaćih talenata i uzimajući polovne strance, fascinantno. Ali doći će neko ko zna sport i nema ego, a to su bivši košarkaši, asovi koji bi trebali biti u svakom savezu ne po jedan-dva, svi. Vidi se iz priloženog danas, zanemarimo mene i moje ime. Navest ću vam 15 vrhunskih talenata koje savez pa tako ni klubovi širom BiH nisu iznjedrili, dali šansu. Ja pričam facts sport, bh. liga je na niskim granama, vjerujte Kosovo ima preozbiljnu ligu za BiH, samo što opet onaj ego radi pa misle da su najbolji u BiH, ali nije tako ni blizu. Ja bih volio da jeste, ali budimo iskreni. Ko malo zna o sportu, zna situaciju trenutnu.
Iznio je svoje mišljenje o tome kako bi trebala funkcionisati bh. klupska košarka, odnosno kako bi klubovi trebali raditi.
Ja sam za to da se domaći bh. talentirani igrači forsiraju u svojim sredinama od BL do Mostara. Zašto se dovode neki Amerikanci od 200, 300$ mjesečno, pogotovu u A1 ligu [Premijer ligu mogu razumjeti], kad sjedi nam neki 14, 15 godina – talenat željan tih 30 min. u A1 ligi? Tu stiče iskustvo, znanje, tu prva nervoza prolazi pa onda klub ima igrača, onda klub proda, igrač dobija profit i tako onda formiraš stabilan klub, a zaboravili smo da je stabilnost temelj, a ne krov. Svaki stranac dođe, nabija statistiku ne bi li iz bh. lige dobacio do Makedonije, CG i sl. To nisu igrači na kojima bi bh. košarka se odricala svojih talenata. Najbolji primjer je Srbija, volim kako rade. Prvo i najvažnije im je domaći igrač, poslije sve drugo. Kod nas je domaći igrač na zadnjem mjestu i uništava se radi sitnih interesa.
Potpuno zdrav završio karijeru
Ahmetbašić je karijeru odlučio završiti u 30. godini, potpuno zdrav, bez povreda, bilježeći 17 poena u prosjeku za Ohrid u Play-Offu Makedonske lige, gdje mu je saigrač bio poznati bh. košarkaš Emir Zimić, vjenčani kum i jedan od najboljih prijatelja. Posebno se prisjeća jedne utakmice za Ohrid u Play-Offu, u kojoj je sa 28 poena bio MVP susreta.
Naveo je čega se sve odrekao baveći se profesionalnim sportom, objasnivši kako je uspio karijeru završiti potpuno zdrav i bez povreda.
S obzirom da sam napustio Brčko sa otprilike 18 godina pa sve do 30, propustilo se tu dosta porodičnih stvari, rođendana, praznika, neviđanja po 9 mjeseci prijatelje i porodicu. Ja sam nekako od početka odmah navikao, sada razmišljajući ta ljubav prema košarci je bila tolika da su moji to razumjeli i pustili su da ganjam svoje snove. Ali odricanje počinje i mnogo ranije, osnovna škola – biram da ne idem na malu ekskurziju da bih bio na nekom turniru i sl. Velika ekskurzija također, jednostavno me nije zanimalo – jedini cilj je bio parket, lopta i koš. Ja zaista vjerujem u ono: moraš prvo dati i odreći se da bi se na kraju vratilo na drugim poljima. Upoznao sam preko 20 različitih nacija, ostvario dobra poznanstva koja i danas traju. Taj svijet ljudi u kojem se ja vrtim ne poznaje religiju, boju kože, bitna je ta pozitivna energija, nista više. Kako sam prošao bez težih povreda? Pitanje na koje se ne može odgovoriti sa sigurnošću. Sreća, genetika, rad na agilnosti i stabilnosti. Imao sam par lakših povreda, ali ništa ozbiljno. Radio sam dosta sa trenerom naših odbojkašica. On me je nekoliko sezona preko ljeta spremao za sezonu. Njegovo znanje i način na koji radi pasalo je mom tijelu. To je jako bitno, da znaju treneri da prepoznaju, jer ne reaguje svako tijelo isto. Tako da se dosta vremena ulagalo i na taj dio, da bi se što više mogli sačuvati od težih povreda. A vjerujte ima i sreće, toliko velikih, ozbiljnih igrača nije ostvarilo svoju karijeru radi peha sa težim povredama.
Košarkašku karijeru završio je relativno rano. Navodi razloge za takvu odluku.
To je bila prekretnica u mom životu. Od kako postojim vodim se poštenjem i iskrenošću. Ne volim ljude koji lažu, petljaju, okolišaju, tako isto bilo bi licemjerno da ja okolišam sam sebi. Shvatio sam da ja sa 30 godina nisam tamo gdje sam bio: Turska, Zadar [taj rang], a i nemam više 22, 23. Karijera mi je otišla drugim putem, bilo je tu milion faktora koji su uticali, ali i moje mladalačke pogrešne odluke gdje da idem a gdje ne, koji klub da biram koji ne. Greška sa agentom, poslije agenti koji su dolazili neki su bili ok, neki ne i tako da sam shvatio da se mogu vrtiti na rangu koji nije tako loš – FIBA Cup gdje sam igrao sa Pejom i Kapfenbergom iz Austrije ili Mađarska gdje sam bio, ali meni nije bilo dovoljno to, to me je umaralo psihički svake godine sve više. Ljudi misle igra košarku vani, dođe dva-tri mjeseca kući, zeza se pa opet nazad – ludilo. Nije to baš tako, tu je dosta stresa, kašnjenja para od strane klubova, gubiš energiju na sve to. I sve sam to mogao dok sam bio sam, iako sam bio umoran već sa 27-28 od toga. Onda smo dobili Maka, moja supruga i ja, nisam želio da budem odvojen od njih, što bi značilo Ida i Mak u Brnu [Češka], a ja gdje god da igram u tom trenutku. Nisam htio da propuštam odrastanje našeg sina, jednostavno porodica mi je bila prioritet i tim sam se vodio. Ja uživam u očinstvu, ne znam je li sve super kako radim, ali je zabavno i učiti stalno nešto novo. Sada su mi misli usmjerene na njih, tu nam je i stigla skoro naša kćerka Lajla, tako da je uvijek “zabavno”.
Poslovni ciljevi
Mirza Ahmetbašić trenutno radi kao incident manager u kompaniji Kyndryl, koja se bavi dizajniranjem, upravljanjem i modernizacijom kritičnih tehnoloških sistema o kojima svijet svakodnevno zavisi. Rade direktno za Wood Company.
Tri mjeseca sam tek tu i jako sam zadovoljan. Opis posla je dobar, ujedno i više vremena imam za život sa svojima od kako sam tu. Ali sam fokusiran na to što vrijeme donosi i šta bih mogao sam ili sa nekim partnerima, a to su jako dobri prijatelji moji koje sam stekao u Brnu, tako da svako iskustvo u svijetu businessa je dobro i znači za dalje šta god da su ciljevi. Otom-potom, meni je bitno da je focus tu i ideja, i taj dio je zanimljiv, sve zavisi kako ko shvata. Mišljenja sam da imam jedan život i maximalno želim da ga iskoristim koliko god, ali da je uvijek tu taj trud, borba za nešto novo, za stvaranje nečeg. Meni bi bilo dosadno ići još 30 godina svaki dan na isti posao, raditi istu stvar, ali opet to sam ja, neko je drugi. Ja ne ponižavam ni jedan posao, nego baš suprotno, iznenadili biste se šta sam radio sve, jer sam htio osjetiti tu stranu iz mnogih razloga.
Sa Ahmetbašićem smo dogovorili i realizaciju video podcasta tokom ovog ljeta, u kojem će detaljnije pričati o svojim zanimljivim životnim iskustvima, ali i iznijeti stavove o političko-društvenoj situaciji u Brčko distriktu i BiH.
