Postoji li lijek? Nazire li se izlaz ovom zarobljeništvu i sljepoći kojoj kao da nema kraja? Primjerice radi, dođeš kući sa svog „od pola osam do pola četiri“ posla. Svratiš do prodavnice, užurbano gledaš po rafama šta ti je najjeftinije za kupiti. Onda sjedneš na kauč, uhvatiš se daljinskog i otvoriš prvi kanal na kom su vijesti. Korupcija, kriminal, zataškivanja… a onda glasno vikneš:
Kakvi nas lopovi vode!
I to je sve. To je izljev tvog bijesa. U svojoj glavi ti si revolucionar koji kao da stoji na trgu i glasno uzvikuje uz ovacije sugrađana ti. Ne shvataš da je tvoj revolt tih, da ga zna samo nekoliko tvojih poznanika koji dijele mišljenje sa tobom u čistoj diskreciji i da svaka veća pobuna ne uključuje tebe. Tada šutiš i misliš:
Možda je ipak bolja ova moja sigurica, dobro je meni, plata mi je do tisuću i po, ne valja se sa rogatima bosti.
To misliš ti i tvoji sugrađani u tvojoj imaginaciji koji se glasno bore za promjene na onom trgu od maločas. Ne shvataš da je ta dominantna misao kukavičluk, da tvoj komšija, prijatelj, saradnik, svi skupa ujedinjeno možete nešto promijeniti.
Onda tragedija za tragedijom. Sistem lagano ubija mladost, znanje, hrabrost, strah od tišine. Ubija Erdoana i mnoge poput njega, simbol ambicije i promjene, inovacije i zdravog razuma. Sistem ubija sve što nisi ti ili oni. Ako nisi glasno protiv njih, jesi li sa njima?
Svališ na mlade neposlušnost i otuđenost, a ne vidiš da još samo oni čuvaju ono za što ti ne mariš. Oni su ti sugrađani iz tvoje imaginacije. Oni govore stop nekima tamo koji im pokušavaju skrojiti sudbinu, ukrasti mladost, pretvoriti ih u tebe.
Samo oni zaista izlaze na trgove, neumorno traže promjene, neprekidno i nepokolebljivo drže glavu gore s očima punim suza. Ponosni su što nisu otuđeni i neposlušni, kako ti reče, ali i umorni od gubitaka svojih vršnjaka, žalosni jer si protiv njihove pobune i svjesni da „oni odozgo“ žele njihovu eliminaciju. Svjesni da su oni možda sljedeći za otpis, ne odustaju da traže nadu i pravdu.
Strah ih je, jeste, ali će žrtvovati svoj školski čas, predavanje i obiteljsko okupljanje da sutra mogu disati čist zrak. Zrak slobode, mira. Zrak u kojem ti napokon nećeš morati da vičeš na ekran, urlaš preko tastature i u kojem nećeš morati brinuti je li ti cijena proizvoda ekvivalentna s težinom novčanika.
Dobit ćeš zemlju u kojoj tramvaji rade ispravno. Starački domovi su sasvim bezbjedni. Djeca se ne krijumčare. Ukratko, dobit ćeš ono o čemu samo maštaš.
Erdoan bi možda bolje naslikao ove moje riječi, tvoju iskrivljenu imaginaciju i sve ambicije nas mladih. No, bez mnogo izbora, ispunit ćemo prazan ram koji nam je ostavio. Bez minimalizma, bez površinskog, bez svega čega si se zgražavao, Erdoane.
Načinit ćemo da nam se i prosječan građanin pognute glave, građanin „od pola osam do pola četiri“, privržen kutiji od života koji mu je sistem pružio i sa kojim je zadovoljan, pridruži.
Zadnji su sati tišine. Zadnji su sati Štokholm sindroma pred kojim moja generacija nije poklekla.
A ti, vjeruj mi, ta omladina koju gorko osuđuješ, bit će tvoj terapeut, tvoj prosvjetitelj. Tvoj lijek.
Za kraj ostavit ću citat koji te možda podsjeti na prošlost, stavi u sadašnjost, prikaže budućnost, pa onda trgne iz dubokog sna:
Nemoj da ti bol grudi sreže, što nisi bio tu kad je bilo najteže.
