U vremenu kada muzička scena u Bosni i Hercegovini često luta između entuzijazma i egzistencijalne borbe, priče poput ove ne samo da inspirišu, već i podsjećaju da autentičnost i istrajnost još uvijek mogu pronaći svoj put do publike, koja nije samo balkanska, nego, moglo bi se reći, svjetska. Aldin Hasanović, u Brčkom poznatiji kao Mega, danas živi i stvara u Norveškoj, gdje je, zajedno sa suprugom Adisom Zvekić, naročito poznatoj po saradnji s Dubiozom Kolektiv, stoji iza projekta “Diamusk”. Njihov muzički izraz prevazilazi granice i žanrove (reggae, dub, world, jazz), briše kulturne i identitetske linije, te povezuje izvođače iz raznih dijelova svijeta – od Jamajke do Skandinavije.
Nakon četiri objavljena albuma, 20. maja izlazi njihov novi projekt odnosno 2 albuma pod nazivom “Maze” (originalni i instrumental/bandcamp live), koji kroz world, dub, jazz i elektroniku nudi višeslojni muzički izričaj, ali i poziv na ličnu potragu za smislom i sobom.
U razgovoru s Aldinom, dotakli smo se njegovih muzičkih početaka, života u inostranstvu, kreativnog procesa i onog najvažnijeg – autentičnosti u svijetu koji sve više favorizira formu nad suštinom.
- Kako je počelo tvoje muzičko putovanje u Bosni i Hercegovini?
Hasanović: Počelo je u prvom razredu osnovne škole, u horu Jelenka Voćkić (današnja JU Prva osnovna škola) pod vodstvom dirigentice Esme. Kao solista sam osvojio prvo mjesto na festivalu Mladi graditelji. Zatim dolazi rat. Odmah nakon rata okupljam bend “Ship of Fools” – u sastavu Adi Ibrahimović, Đole iz Brke, Party, Miro Mangala i ja. Snimili smo dva demo snimka u Travniku. “Blues za Mirelu” je postao lokalni hit. Zbog neimaštine sam počeo svirati po kafanama s Armanom Morankićem, sve dok nas jednom nije zadesila pucnjava u kafiću u Bošnjacima. Onda je pala magla, 2001.
- Šta te motivisalo da se preseliš u Norvešku i kako je ta promjena uticala na tvoju muziku?
Hasanović: AK-47. Nisam dotakao gitaru deset godina. Samo sam radio fizičke poslove i krečio zidove.
- Možeš li nam ispričati kako je nastao bend Diamusk i šta ime simbolizira?
Hasanović: Diamusk je Adisin umjetnički alias. Ja sam njen producent, a odnedavno i gitarista u bendu. Sve je počelo s albumom „Wadada“ 2016. godine.
- Prvi album Wadada izašao je 2016. godine. Kakav je bio tvoj umjetnički pravac tada, a kako bi opisao svoje trenutno muzičko izražavanje na albumu Maze?
Hasanović: Po narativu sam roker, ali sam uz Adisu „konvertirao“ u druge žanrove – reggae i dub. „Maze“ je nova dimenzija, naš peti album od 2016. Imamo preko 40 autorskih pjesama.
- Maze izlazi 20. maja – kako je nastala ta fuzija raznih žanrova, ko su članovi benda?
Hasanović: International Dub Orchestra je naš bend. Ja sam frontmen, producent, menadžer, booker, osoba za odnose s javnošću – sve u jednom. A tu su osim Adise i mene još Slobodan Đukić (bass), Vladimir Krkljuš (klavijature), Matija Mlakar (trombon), Gasper Selko (truba), Benjamin Mekki Widerøe (saksofon) i Fredrik Mekki Widerøe (bubanj).
- Kombinuješ žanrove poput world, dub i jazz – kako pronalaziš balans među tim stilovima i šta ti oni lično znače?
Hasanović: To je proces. Neobjašnjiv, težak, ali i uzbudljiv i prelijep.
- Postoji li neka poruka ili tema koja povezuje pjesme na novom albumu?
Hasanović: Mnogo je poruka i još više tema. Album na kojem je svako dao nešto svoje. Ako sve to treba sažeti u jednu rečenicu, onda bi to bilo: „Sjeti se ko si.“
Ako proširimo: „Živimo laž, pretvarajući se da nije laž, i dok zaboravljamo da je laž – zaboravljamo sebe.“
- Tvoja supruga Adisa Zvekić ostvarila je značajnu karijeru, posebno kroz saradnju s Dubiozom Kolektiv. Kako izgleda vaša muzička dinamika privatno i profesionalno?
Hasanović: Iza svega stojimo nas dvoje. Imamo dijete od 12 godina i stalne poslove. Sve ostalo je muzika – i malo Call of Duty.
- Koji su ti muzički uzori i kako su te oblikovali kao umjetnika?
Hasanović: Nemam konkretne uzore, ali imam pjesme koje su mi dale osnovno razumijevanje kao slušatelju. Slušam sve, čak i kad spavam.
- Kako izgleda tvoj svakodnevni život u Norveškoj? Gdje pronalaziš inspiraciju za stvaranje muzike?
Hasanović: Moja najveća inspiracija je Adisa. Bez nje ne bih nikada više pokušao stvarati. Kad sam shvatio da ono što već znam mogu unaprijediti, cilj je postao jasan – da se ona vrati na binu. U Srbiji smo pozivani da nastupimo na jednom od deset najboljih evropskih festivala prema „Guardianu“. Mnogo truda, ali najviše ljubavi.
- Kako vidiš ulogu muzike u povezivanju različitih kultura, posebno kada dolaziš iz jedne, a živiš u drugoj zemlji?
Hasanović: Još bolje. Naš bend okuplja članove „od Vardara pa do Triglava“, od Jamajke do Norveške. U Brčkom sam poslao zvaničan upit Vladi Distrikta s ponudom da nastupimo za 8. mart ili Novu godinu. Odgovor još nije stigao – ali ga srdačno očekujem.
- Šta bi poručio mladim muzičarima iz BiH koji žele ostati autentični, ali i doprijeti do šire publike?
Hasanović: Ako si znatiželjan da otkriješ ko si – bavi se umjetnošću. To nije struka ni zvanje, tu nema novca. A s druge strane, ako postaneš samo produkt – onda nema ni tebe, ni umjetnosti.
- Imaš li neku završnu misao ili poruku kojom bi zaokružio ovaj razgovor i uputio je slušateljima koji će tek uroniti u tvoju muziku?
Hasanović: Za kraj bih želio spomenuti Peđu (Predraga Antića), frontmena Dub Rebelliona, benda koji, na žalost cijelog Distrikta, više ne postoji. I on je utjecao na moje shvatanje muzike. Također bih se prisjetio ljeta kada sam sreo čupavo stvorenje s gitarom i istoga ga dana poveo u Jazzwu – pravo u vatru. Pozdrav Mejdiju.
Iako, pored težeg oblika PTSP-a – što je i normalno za osobu koja je vidjela ono što sam ja vidio kao trinaestogodišnjak – sve svoje slobodno vrijeme provodim s prijateljima na Call of Dutyju. I tamo nas ima svakakvih i sa svih strana. Pozdrav mojim botovima: SAS, Monkey, Balkan, Sekač, Kesten, Porti.
P.S. Ja volim pozdravljati, a ne kao neki.
