Zar nema važnijih problema u gradu?
Šta, on misli da može pobijediti sistem?
Zelen si ti, sinko! Oni imaju tajnu agendu, pazi šta ti kažem!
Nedavno sam na vijest da se ukida dežurstvo učenika u brčanskim školama pročitao komentar koji je omalovažavao tu odluku.
U obrazovanju postoje veći problemi.
Objasnio je komentator. Ako to što su škole jedine ustanove koje nemaju portire i umjesto njih „zapošljavaju“ djecu da se brinu o sigurnosti nastavnika i drugih učenika, nije dovoljno veliki problem, onda ne znam šta je. Drugi komentator je dodao kako su dežurstva lijep dio školovanja – očigledno nije imao priliku da se se susretne sa pijanim roditeljom koji je došao da bije nastavnicu koja je dala lošu ocjenu njegovom sinu.
Teško mi je da shvatim poentu takvih komentara. Ako već nije riješen najveći problem, podrži rješavanje manjeg i pokreni pitanje većeg. Niko ne kaže da ne postoje drugi problemi, međutim da se neko nije pobunio, da neko nije digao glas, ni taj „manji“ problem ne bi bio riješen. Većina će se složiti da stranačko zapošljavanje, kao, duboko sam uvjeren, izvor svih problema u gradu, nije dobro, ali čim neko učini konkretan korak ka eliminisanju tog problema, većina promijeni stranu:
Ko su oni da se time bave!?
Nema podrške, nema prijedloga, nema pitanja – samo „hejtanje“. Profesionalni “hejteri” su kritičari bez stvarnog doprinosa. Njihovi komentari otkrivaju mnogo o ljudskoj psihologiji, posebno o psihologiji mase. Masa ne voli kad se neko izdvaja i kad se bori da promijeni trenutno stanje. Masa voli da kuka i da se žali, i prezire svakog ko se drzne da ih oslobodi njihove patnje.
Postavlja se pitanje, da li se onda vrijedi boriti, između ostalih, i za takve ljude. Srećom, oni koji se bore ne postavljaju to pitanje. Oni se bore, jer ne znaju i ne žele drugačije. Oni se bore, jer ne mogu drugačije.
