Nalazimo se negdje u centru svijeta, a možda i svemira. Jeste, to je percepcija svih nas, možda ne baš svih, ali dobar dio nas tako gleda, vjerovatno. Ako ćemo iskreno, ne vidim tu ništa pogrešno, a također ni sporno. Ima to nešto posebno u svima, a opet nas sve nešto spaja, uprkos tome što imamo mnogo veliku želju da se razlikujemo.
Bosna, a isto tako i Hercegovina. Jeste, nije samo Bosna, ima i ta Hercegovina, ne zaboravimo. Logično, ali ipak nekima i nije. Nismo mi toliko velika država da bismo se toliko razlikovali, a niti bismo se trebali gurati u dvije strane. Poput medalje ili kovanice, naša priča je nerazdvojivo povezana. BiH, jedno jako zanimljivo mjesto, sa još zanimljivijom historijom i kulturom, može se pohvaliti i jako specifičnom nekulturom, znat ćete o čemu vam pričam.
Dok se tješimo komšijinim neuspjehom, naš uspjeh se ogleda u stagnaciji cjelokupne zajednice. Autodestruktivne politike i ista takva kolektivna (ne)svijest jasno vode u jednom pravcu, zapravo u više njih, samo je pitanje koji poraz vi birate kao konačni lični ishod.
Postoje, tako se barem ‘zvanično’ misli, tri naroda, koja su kao legitimna, te ostali, a među ostalima, ko su oni, zapitat će se neko.
Vole ljudi ovu državu, i ovi i oni, i ostali, a isto tako ju ne vole i ovi i oni, i ovakvi i onakvi. Zašto vam to kažem, znate sigurno.
Ne znate. Mislite da znate, ali to stalno zaboravljate. Mislite da vi nekoga najviše volite, ali da li je to baš tako? – Nije. Kada mislite da nešto znate, zapravo u većini slučajeva ne znate. Percepcija znanja je individualna i vrlo često subjektivna. Ne možemo znanje prisvojiti u cjelosti, ili što bi se u narodu kazalo „pokupiti svu pamet svijeta“. Ovdje se radi o jednom društvenom fenomenu, koji je začet na temeljima nekadašnjih političkih narativa. Možemo slobodno reći da je nemoguće da neka ideja, takvog tipa, toliko dugo opstaje. Ambicije da budemo cijenjen i ugledan dio razvijenog zapadnog sistema se moraju steći, odnosno zaslužiti. Možemo ovdje upotrijebiti kontekst evropskog i svjetskog ekonomskog giganta, Njemačke, koja nije oduvijek imala bajnu podlogu svog djelovanja, ali se kao takva rasteretila integracijom novih ideja i novih politika, koje su ih vratile tamo gdje su bili i gdje će vjerovatno biti još dugi niz godina.
I dok neki šalju svoj beznadni narod u svijet, traže ih poslije da im usade ideju kako su spasitelji, kako čuvaju prirodni balans i sl. Pitanje je šta je taj balans? Balans fotelja ili balans sposobnih ljudi u nekoj lokalnoj zajednici. U vremenima kada je jasno da su ideje iz vjerskih poimanja prešle u surovu manipulaciju, mislim da nailazimo na svojevrsni paradoks, kojim se stvara lažna empatija u ljudima i time lažan osjećaj pripadnosti neiskrenoj ideji. Kome činimo uslugu što žmirimo, sebi sigurno ne. Trebalo je vremena da se stvari dovedu u neki prirodni sklad nakon disonantnih vremena, koja su iza nas.
Vrijeme je da otvorimo oči. Ljubav je emocija koja veže, spaja i usmjerava ljude. Reći će vam neki da ‘oni’ ne vole nju, ne vole vas, ne vole sami sebe, ali hoće li reći istinu? Šta je zapravo istina?! Kome da se obratimo i da nam kaže tu istinu? – Niko nam neće reći istinu. Ona je individualna i subjektivna. Ne nasjedajmo na pokušaje istine, usmjerimo ljubav na pravi put. Sve dok volite tuđim idejama, imat ćete prazno srce i puna usta. Pa vi sada pitajte sebe. Ko koga i koliko voli. Hoćemo li svi da volimo, kako bi imali što više ljubavi u zraku i mnogo bolje uslove za život?
Politički narativi su jaki, pogotovo kada se protežu stoljećima unazad. Određeni lobiji stoje u redovima da vas osude za ‘subjektivno’, ili što bi ovi liberalniji rekli ‘lično’ mišljenje.
Sloboda je skupocjena dobrobit, te ju treba i zaslužiti. Pitanje je koliko ste spremni da se borite za nju, i da li uopšte želite, ili više volite udobnost svoje fotelje, odakle šaljete razne poruke u komentarima ispod klišeiziranih tekstova na click-bait portalima.
Je li bolje biti poslušan ili uspješan? Ili ipak postoje još neke alternativne konfiguracije slobodnog djelovanja.
