Sven Medvešek, poznati hrvatski pozorišni, televizijski i filmski glumac rođen je 1965. godine u Zagrebu. Obrazovanje je počeo u Beču, a završio u Zagrebu. Nakratko je bio u ansamblu HNK u Zagrebu, od 1993. djelovao je kao slobodni umjetnik, a 2008. se priključio Gavelli. Glumio je u mnogim predstavama, filmovima, serijama, pa čak i u mnogim poznatim crtanim filmovima, u kojima je naravno posuđivao svoj glas.
Gospodin Medvešek je 2002. godine počeo raditi na Akademiji dramske umjetnosti, a od 2004. godine je docent na Odsjeku glume. Za svoj glumački rad je nagrađen mnogim prestižnim nagradama, a neke od njih su Zlatni vijenac, Vladimir Nazor, Nagrada grada Zagreba itd. Pričao nam je o pozorišnoj predstavi „Djetinjstvo u Agramu“, o fundamentalnostima života, o svojoj karijeri, kao i o nekim segmentima svog života.
- Kako Vi doživljavate ovu predstavu, je li teška za publiku? Kakva je inače reakcija publike na ovo što vi prezentujete na bini?
Kao prvo, u kazalištu, to je proza, koja je dramatizirana, podijeljena je na likove i time učinjena na neki način scenskom i prihvatljivom, i da ju glumci govore i izgovaraju. To daje jednu određenu lijepu slobodu izvođačima, da imaju zapravo neke vrste monologa, a opet imaju svoje sugovornike i na sceni i u publici, kojima se obraćaju. Mogu te misli Krležine na neki način prisvojiti, govoriti i sebe i učiniti ih svojima, i mogu te neke velike dijelove monologa ili pasusa interpretirati. To je ono lijepo što svakom glumcu daje zamaha, kao npr. u jazzu, kada odsviraš neki svoj solo. Ljudi dobro reagiraju, jer treba im od početka postepeno približiti tematiku, koja je zapravo divna, a to je djetinjstvo i odrastanje, kao i neka vrsta odluke u smislu „tko sam ja“ ili „kome ja pripadam“, naravno sa puno sumnji i strahova. Pobjeđuje život, kao rijeka koja teče.
- Koliko je bitna ta glavna misao odnosno ideja Krležina djetinjstva, koja se interpretira na vaš način? Koliko je bitno djetinjstvo za razvoj čovjeka, koje su fundamentalne razlike u smislu današnjeg djetinjstva i nekada, odnosno iz tog perioda o kojem se ovdje priča?
Djetinjstvo je dakle fundamentalno za razvoj čovjeka. Ljudi obično kažu: “Imao je teško djetinjstvo“, pa mu se kao zbog toga može pravdati svašta u životu. To je doba prijemčivosti, doba kada smo otvoreni, kada smo ranjivi i bezazleni, primamo sve utiske u sebe, što nas zapravo formira, nešto što nas oblikuje, kada dobivamo i misao i tijelo, što u svakom trenutku može skrenuti. Ovo djelo dakle predstavlja njegova temeljna razmišljanja i odluke, kao i dvoumljenja, kojem svijetu on zapravo pripada, šta je za njega istina. Tim sumnjama je krasno prikazati, kako na trenutak vjeruje u jedno, pa u drugom u drugo, a to je ono što svako dijete baca negdje u toj naivnosti i bezazlenosti, sa lijeve na desnu stranu, dok ne nađe svoju okomicu i svoj stav, svoj život.
- Predstava se odvija na tri nivoa. Prvi nivo bi bili prvi koraci odnosno osvještenje, drugi bi bio preispitivanje intelektualno-moralnih stavova društva u kojem se nalazi, a treće bi bilo stvaranje neke sopstvene ideologije odnosno oslobođenja od toga što mu se nameće. Da li se ovdje radi o filozofiji pojedinca, ili on ipak predstavlja jednu širu masu?
Radi se o razvoju pojedinca, da, i hajmo reći „posebnog“ na neki način, umjetnika, te koliko god on izgovarao tu rečenicu: „Svaki je čovjek od rođenja umjetnik“, ipak se neki onda razviju i podrže tu struju vlastitoga razvoja, a neki odu jednostavno u stroj života. Dakle, bitno je hraniti se, bitno je preživjeti. Ljudi postavljaju pitanje: „Od čega ću živjeti?“, a umjetnik postavlja pitanje: „Zašto…?“. Po tome je poseban, po tome su malobrojni, pa se ne može reći da je to masa, ali je to mogućnost da to pređe u masu. To masu odgaja, koliko toliko, pomiče ju. Ne znam da li je to napredak, ali to ju pomiče, postavlja pitanja o toj kolotečini, o tom prihvaćanju života bez upita, bez sumnje. Umjetnik je tu da postavlja pitanja.
- Šta scenografija govori o predstavi? Na kakav način ste pokušali da prezentujete Krležine misli kroz cijelu sliku koju je publika mogla da vidi?
Scenografija predstavlja nekakav cirkus, što je ujedno i jedan krug, jedan rulet, koji se vrti. Simbolizira nešto što ima svoj početak, a ujedno i kraj u istoj točki, dakle ta vrtnja života je tu, ta nestalnost, a opet stalnost mijene. Možda i crveno bijela boja, ima hrvaštine u sebi, ali je prvenstveno neka cirkuska šatra, što je zapravo to neko prikazivanje čuda, neke magije života, koja je uvijek prisutna, samo što je zapretena, a ljudi to često gube iz vida i treba to probuditi, treba to osvijetliti, ozvučiti i izvući na scenu da bi se to onda gledalo.
- Vi ste glumac, kako sam shvatio prvobitno pozorišni, ali ste glumili i u filmovima odnosno serijama, kako se to još često kaže „na televiziji“. Koja je neka glavna razlika i šta vi lično preferirate?
To je kada pitate glumce: “A što bi volio igrati?“, a ko ne bi igrao Hamleta. Pitanje je s kim. Za mene uopće nije pitanje medija, i spreman sam uskočiti, pa čak i televizijski, kojega se dosta čuvam, ali je pitanje s kim, odnosno što se nudi, tako da često odbijam televizijske ponude, jer mi nisu zanimljive, onda ipak kada me višekratno pitaju, i kada mi pošalju, počnem čitati. Kada vidim da tu rečenicu ne mogu čitati ili da mi nije intrigantna i ne može da me povuče, onda zapravo nemam s tim šta raditi. A s druge strane me neko može uvući u projekt, koji nema nikakve konkretne osnove, koji mi ispriča dobru priču, kojom ćemo se kretati u narednom vremenu pokusa i proba, i to me onda može povući u to. Film je jedna radikalna kategorija, dosta je različita od kazališta. Televizija je opet dosta lakši medij. Puno brže se nekako prelazi. U filmu se studiozno priprema sve, i kada Vam kažem da dnevno u 15-16 sati snimanja mi snimimo možda 2 minute, puno rečeno, možda minutu materijala, to izgleda nevjerojatno. Ljudi koji ne znaju o filmu kažu: „De me malo ubaci kao statistu.“, onda ga ubaciš i onda kažu kako ne mogu to. Čovjek se tamo treba naučiti čekati i biti strpljiv, dakle ne biti pasivan, nego raditi svoj posao u nekoj tišini, u nekoj samoći, u nekoj pripremi atmosfere. Tu se uvijek nešto priprema i satima se samo nešto priprema, i onda u par sekundi „cut“, i to je onda spremljeno za kasnije. Tu nema popravka kao u kazalištu, jer mi to sutra možemo ispraviti, dok na filmu toga nema. Na filmu često glumac nije krajnji autor, nego ga jednostavno iz scene, koju je on možda i volio, izrežu. Oboje ima svoju draž, ali odlučujući je materijal, kvaliteta koju posjeduje.
- Osim glume volite i jezike, ili ne, ali ipak pričate četiri strana jezika. Kako je došlo do toga da pričate te jezike, odnosno zašto ih volite, ako volite?
U djetinjstvu je otac išao poslom u Austriju, te smo brat i ja proveli tamo tri godine u školi. To je djetinjstvo, ulazi u uho samo od sebe. U prvom polugodištu nisam progovorio ni riječi, a učiteljica je govorila da mi ne može dati ocjenu, jer nisam rekao riječ. Dok sam u drugom polugodištu pred televizorom odjednom počeo da pričam taj austrijski njemački, a roditelji su gledali i čudili se. Čovjek kada u djetinjstvu savlada prvi strani jezik, onda svaki sljedeći ide znatno lakše. Moram reći da sam u zagrebačkoj Kinoteci, dok sam gledao talijanske i francuske filmove, slušao jezik, a čitao prijevod, te isto jako puno shvatio, možda ne u prijevodu koliko u zvučnosti određenog jezika. Kada vam se to svidi, onda se to jednostavno samo lijepi za sebe.
- Vaš stariji brat Rene se bavi glumom, je li on utjecao na Vas da postanete glumac ili ste istovremeno odabrali taj put?
Zapravo sam ja prvi upisao glumu, on je prije studirao jezike, pa je pokušao nešto oko filmske režije, i to mu nije uspjelo. Onda sam ja upisao glumu, otišao u vojsku, a on je u međuvremenu otišao na prijemni, tako da smo zapravo zajedno počeli studirati, i bili smo zapravo u istoj klasi. On je međutim prepoznao u sebi taj redateljski poziv. Zaista to obavlja sa jednom veličanstvenom spretnošću i ljubavi, i to će Vam svaki glumac u Hrvatskoj reći.
- Jeste li često surađivali?
Nije prečesto. Bilo je čak i projekata sa njim, koje sam takoreći odbio. No raditi sa njim je divno, on je jako pametan, jako suosjećajan čovjek i zna to raditi.
- Poruka pjesme „We’ll meet again“ je?
Pa hajmo reći da je to proizašlo iz kazališta, iz scene. Mi sada završavamo predstavu, ali doći ćemo ponovo. Na ovom odlasku vam želimo reći da se možda ova svjetla gase, i mi umiremo, ali pjevamo ovu pjesmu i vama je darujemo i time ćemo odagnati te oblake sa vedroga neba. Vidjeti ćemo se ponovo, to je to obećanje.
