Brčko, 45.000 stanovnika, grad na Savi u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini. Nakon etničkih ratova devedesetih mnogi ljudi ovdje se zalažu za multietničku budućnost. Mržnja ovdje nema tradiciju. Na prvi pogled nema puno za ponuditi – od turističkih zanimljivosti. Ipak, on je jedan mali svijet za sebe, koji predstavlja svojevrstan test ili eksperiment. Ili tačnije: gdje se na malom prostoru – u mikrokosmosu preispituju stvari koje su na velikom uglavnom propale. Kratko rečeno, Brčko se za mene ubraja u one pokušaje u kojima se preispituju ideje o budućnosti našeg evropskog kontinenta, piše autor članka, književnik Karl-Markus Gauss, za njemački list Sueddeutsche Zeitung.
U tekstu se spominje da se na popisu stanovništva iz 1991. godine u Brčkom oko polovice stanovnika izjasnilo kao Bošnjaci, oko petine kao Srbi i tek nešto više od pet posto kao Hrvati, dok je oko deset posto odbilo etničku klasifikaciju i izjasnili su se kao Jugosloveni.
Ono što vrijedi za gotovo sve ratove vrijedi i za one u kojima se Jugoslavija tako krvavo raspala: rat ne počinje jednostavno jednog jutra, nego biva pripreman ideološki i vojno, i ne počinje kao prirodna nepogoda i erupcija već kao rezultat planiranja, koja se dešavaju daleko od stvarnih poprišta. Dakle, do rata u Brčkom nije došlo zbog vjekovne mržnje koju su različite vjerske skupine u gradu gomilale jedne prema drugima, već zbog strateških promišljanja zapovjedništva srpske vojske u Beogradu.
Gauss piše da je “grad Brčko sa svojim od pamtivijeka većinskim muslimanskim stanovništvom bio poput klina, zabijenog tačno između dvije regije onog što će kasnije postati RS“.
Zbog toga, a ne zato jer su se njegovi stanovnici željeli međusobno masakrirati, Brčko je postalo ratno poprište. Na kraju su srpske trupe protjerale gotovo sve hrvatske i bošnjačke stanovnike, mnogi su deportirani u logore, najmanje 3.000 ubijenih, sve džamije dignute u zrak. Godine 1995. u gradu je na 20 stanovnika bilo 19 Srba.
Navodi da se Brčko razlikuje od ostatka BiH u kojoj je sve određeno na osnovu etničkih principa.
U Brčkom nije tako. Tamo su se nakon potpisivanja mirnovnog sporazuma u velikom broju vratili protjerani i izbjegli. Danas doduše živi znatno više Srba nego prije rata, ali Bošnjaci i Hrvati tamo ipak ponovo formiraju većinu. Brčko je 1999. godine dobilo neutralni status kao distrikt koji ne pripada ni Federaciji BiH, ni RS-u, ali naravno pripada krhkoj, zajedničkoj BiH. Koliko to može dugoročno dobro funkcionirati, ne usuđujem se prognozirati. Ipak, sreo sam brojne ljude koji eksperiment, u kojem se nakon etničkih ratova zalažu za multietničku budućnost, vjerodostojno žive i utjelovljuju. Poput karizmatičnog rukovoditelja muslimanskog kulturnog udruženja, koji istražuje jevrejsku prošlost Brčkog i to dokumentira u posebnom arhivu.