Piše: Draško Đurić
Danas je 14.05.2023. godine, dana 07.05.2023. desila se nesreća na rijeci Savi, kada se prilikom spuštanja brodice u Savu utopio naš sugrađanin Almir Kolić.
Ovim putem prije svega želim da izjavim iskreno saučešće porodici Kolić, njihovom voljenom Almiru neka dragi Bog podari vječni mir.
Izvinjavam vam se naši pošteni, časni i vrijedni Kolići i molim da mi oprostite što vas na ovaj način uznemiravam u vašoj tuzi i bolu.
Tekst koji će slijediti nije niti ima svrhu da vama lično stvori bilo kakvo opterećenje u moralnom ili bilo kakvom drugom smislu.
Tog nesretnog dana oko 9:30h pozvao me je Tulija Mićić i saopštio mi da je dobio poziv od Civilne zaštite i saopštio da je došlo do utapanja na Savi kod mosta Brčko – Gunja, te da su ga pozvali da učestvuje u potrazi. Također mi je saopštio da njegov sin Nikolas Mićić trenutno nije u gradu i da ako mogu odem da vidim da li treba bilo kakva pomoć u potrazi. Razmislio sam par minuta i shvatio da trenutno pored Nikolasa jedino ja imam ronilačku opremu i mogućnost da zaronim u Savu.
Otišao sam na lice mjesta i došao do Mirse, šefa Civilne zaštite i ponudio pomoć da ako je potrebno dođem sa opremom i zaronim, na šta mi je Mirso rekao da dođem.
Otišao sam kući da popakujem svoju ličnu ronilačku opremu (koju nisam dobio bilo kakvim grantovima ili donacijama, već sopstvenim sredstvima), te se uputio na Savu, tj. na privatni splav, stavio boce da se pune i sa splavom otišao do pristaništa u Luci Brčko. Pješke sam otišao na lice mjesta kako bi dobio dozvolu da učestvujem u potrazi, prilikom dolaska obratio sam se Policiji kako bi dobio odobrenje da se priključim spasilačkim ekipama Policije, Civilne zaštite i Gorske službe spašavanja koje su bile na terenu, te pretraživale površinski, vizuelno iz čamaca obalu rijeke Save. Policajac kojeg poznajem pozvao je osobu koja je trebala da mi da odobrenje za uključenje u potragu, ta osoba se zvala Mato (vjerovatno dežurni javni tužilac, ili inspektor, nisam siguran). Gosp. Mato mi je rekao da mogu da se uključim u potragu na sopstvenu odgovornost, što sam prihvatio. Zahvaljujem mu se ovim putem jer mi je dao sve potrebne informacije oko toga kako je došlo do nesreće i gdje je zadnji put naš sugrađanin bio viđen.
Pogledao sam mjesto nesreće i vidio da je do nesreće došlo na mjestu na kome je napravljena rampa za spuštanje brodica i čamaca. Sama rampa je napravljena direktno ispod mosta, a u njenom produžetku sa obje strane je potporni zid visine preko 3m, vodostaj je bio takav da je poplavljen i potporni zid i rampa, a preko puta rampe se nalazi potporni stub mosta, što je stvorilo idealne uslove da strujanje vode bude mnogo jače nego obično. Poslednjih dana proganja me misao da li su sama rampa i potporni zid bili izgrađeni po propisima i je li trebalo da tu budu neke table kako, kada, na koji način i pod čijim se nadzorom vrši spuštanje brodica i čamaca, ili je tu zabranjeno spuštanje brodica (za šta opet nema nikakvog znaka).
Vidim da su mediji objavili poslednjih par dana da se pravi nova bezbjednija rampa (pa evo sugestije da se možda o ovim stvarima povede računa, ako već nije). Razmišljam kako je Brčko grad za oko 500 plovila na Savi, te kako slični gradovi po EU imaju tačno propisana mjesta za ovakve aktivnosti i nadležne za to. Takođe sam razmišljao kako Brčko ima luku i kako bi ta ista luka mogla biti subvencionirana od strane grada da spušta plovila u vodu, što su za naš grad zaista minimalna sredstva. Smatram da bi sve ovo bilo jedno odgovorno ponašanje prema rijeci i ljudima koji borave na njoj.
Nastavimo dalje, kada sam dobio odobrenje da na sopstveni rizik krenem u potragu (dakle ovdje se ne radi o bilo kakvom udruženju nego o pojedincu koji je preuzeo odgovornost za sopstveni život), pozvao sam brata Njegoša Đurića, da mi se pridruži. Napomenuo bih da obojica imamo položene, završene i važeće licence za spasioce na otvorenim vodama, preplivali smo na Savi sve od Orašja do Brčkog (33km), preplivavali Savu u najvećem vodostaju i najnižim temperaturama vode, dakle iskusni i sigurni u ono što radimo.
Postavili smo splav na poziciju koja se nalazi uzvodno od mjesta gdje je zadnji put na površini viđen naš dragi Almir. Ovim putem se zahvaljujem svim službama koje su bile na licu mjesta, jer su odmah došli do nas i nesebično ponudili bilo kakvu pomoć. Dobili smo informaciju od Civilne zaštite da treba da stigne sonar kako bi locirali tijelo utopljenog Almira, pošto sonar nije bio zadovoljavajućeg kvaliteta i nije mogao da na adekvatan način mapira dno rijeke odlučio sam da zaronim u Savu. U tom trenutku nam se priključuje Tulija i njegov sin Vićo sa njihovim plovilom, te vršimo dogovore oko samog pristupa potrazi. Tulija i Vićo odlaze sa čamcem, ja oblačim ronilačku opremu, pravim dva plana ronjenja i na splavu ostavljam brata da prati moje kretanje pod vodom. Prvi plan je bio da od tog mjesta preronim dno rijeke od obale prema sredini jedno 30 m idući kretnjama u cik-cak, drugi plan je bio da kad to završim dođem na mjesto utapanja i pustim da me vodena struja nosi po dnu rijeke. Krećemo sa prvim planom i ja zaranjam u vodu noseći sa sobom konopac kojim bi u slučaju pronalaska tijela obezbijedio tijelo i izvukao na površinu vode. Osjećam momentalno da je voda prejaka, a vidljivost 20 cm, vadim nož i pokušavam da se zadržim kako me Sava ne bi odnijela, zamislite totalni mrak u vodi i samo 20 cm vidljivosti na dnu rijeke, sa opremom koja je teška oko 50kg. Nakon prvog izbacivanja ka sredini Save vraćam se na obalu i od brata tražim još jedan nož kako bi sa dva noža njihovim ubadanjem u dno mogao da se oduprem strujanju, tom prilikom mu govorim da mi kada sa površine vidi da sam došao do mjesta na kome sam bio uputi zvučni signal udaranjem željeza od splav kako bi se vratio nazad. Ponovo se izbacujem 30m po dnu, ne čujem signale koje je upućivao zbog jačine struje, ali osjećam da dolazim do matice vode i vraćam se ka obali. Tada na obali obavještavam Tuliju da me prati po balonima na površini koje ispuštam disajući pod vodom i kada vidi da sam izronio a da nisam došao do obale, znak je da mi priđe da sam pronašao tijelo Almira. Odlazim ponovo prema sredini vode i po povratku poznavajući taj teren pod vodom puštam da me voda lagano nosi po dnu opet pridržavajući se noževima za dno, udaram u kladu pod vodom i pipanjem se spuštam ispod nje, na dnu klade na dubini od 6m pronalazim tijelo utopljenog Almira i tu se zaustavljam, jedan nož vraćam a drugi držim duboko zabijen u dno, uzimam konop i već mutim vodu boreći se te gubim vidljivost, ostajem u mraku. Pipanjem prepoznajem nogu utopljenika i uzimam konop kako bi ga zavezao, u tom momentu popuštam nož, on mi ispada i voda počinje da nas nosi. U mraku vežem tijelo i izranjam na površinu vukući ga za sobom, dozivam Tuliju, on dolazi, predajem mu konop, on preuzima tijelo i ja izlazim na obalu. Odlazim na splav, raspremam se, u tom trenutku mi prilazi Mirso i zahvaljuje, kao i Hajro koji sa suzama u očima želi da mi se zahvali i zagrli me. Nedugo zatim odlazimo kući.
U pojedinim medijima čitam kako sam ili pripadnik službe ili nekog kluba, a u ovom slučaju samo sam bio sopsoban pojedinac, savjestan građanin i čovjek.
Poslije toga razmišljam kako sam prije dvije godine razgovarao sa jednim predstavnikom vlasti o mom zaposlenju kao ronioca, za šta mi je odgovoreno da Brčko nema potrebe za tim, nije bilo potrebe da se zaposli neko kao ronilac ili spasilac, nije bilo potrebe da se napravi ugovor o djelu, nije bilo potrebe da se na bilo kakav način postigne sporazum sa pojedincom i na kraju nije bilo potrebe da bilo ko od vas, gospodo, kaže HVALA.
U protekle dvije godine desila su se ukupno četiri utapanja u Brčkom, pojedinci su uvijek bili tu, makar da pomognu službama koje su dolazile iz Banjaluke u lociranju tijela sonarom i svaki put precizno i tačno. Almir je pronađen na mjestu koje je 100m iznad gdje je utvrđeno da je došlo do još jednog utapanja a tijelo nije pronađeno. Pitam se da li bi tako bilo da je Brčko imalo svoju obučenu spasilačku i ronilačku ekipu i da nije čekalo na dolazak jedinica iz Banjaluke.
Ovo pišem i objavljujem sa samo jednim ciljem, a to je da apelujem na nadležne da Brčko kao najveći grad na Savi i u državi, sa oko 500 plovila treba da ima svoju obučenu i uvježbanu spasilačku i ronilačku službu, koja će imati minimum dva ronioca, dva spasioca i jednog skipera opremljenog savremenim sonarom. Neka to bude bilo ko, ko bi bio nastanjen u Brčkom, ali oni moraju imati vježbe na Savi i redovne aktivnosti, ovo je samo moj aplel. Najviše bih volio kada se nikom više nikada na Savi ne bi desila tragedija i nesreća, da Bog dragi da da bude tako, ali mi živimo, gospodo, na velikoj rijeci, ona nam je tu ispred nas.
Neka dragi Bog podari našem Almiru vječni mir, a vama naši Kolići snagu da podnesete bol koja vas je zadesila, još jednom vam se izvinjavam na stresu koji ste doživjeli ovom mojom obajvom i molim vas da mi oprostite na detaljima koje sam u ovom obraćanju saopštio.
Ovo je bio jedini način i sredstvo da reagujem i upozorim na propuste koje eventualno ima naš grad.
Moja savjest za budućnost je ovim čista, srce na mjestu a duša mirna.
AMIN.
