Velika i topla šaka drži moju malu, hladnu ručicu dok se šećemo po glogovskim ljepotama. Idem i gledam u njegov potiljak, čini mi se poznatim. Ne pitam ko je, ali osjećam se sigurno. Kao da je on neko meni blizak. Ja kao znatiželjno dijete samo sam zapitkivala: “Gdje idemo?”, ali on kao da me ne čuje. 

Nakon nekog vremena okreće glavu na stranu tek toliko malo da mu vidim uho i obraz i odgovara: “Sada idemo kući, Esko sine.” Bila zbunjena, ali sam prećutno pristala na datu ulogu. Korpulentno tijelo mog saputnika odavalo je sliku jakog i vrijednog čovjeka, radnika koji će ponijeti teret svakakav i od svakoga. 

Njegova velika ruka milovala je moju, svako malo bi upućivao blagi osmijeh, a tople riječi su grijale moje dječije srce.

Odjednom zastadosmo ispred dva mezara. Čujem ga kako tiho uči Fatihu sa podignutim rukama. “Sine, uvijek odaji počast svojim precima, jer su nam oni utabali staze kojima danas hodimo”, tiho mi reče, te nastavi: “Ovo imanje mi je ostavljeno u amanet od oca, održavamo ga, kosimo, obrađujemo. U toplim ljetnim danima kada nakon zamornog košenja zastanem ispod ove jabuke, ništa me bolje ne osvježi kao rosna flaša hladne vode koju mi donese moj Ahmedin sa Raševca. Sine poštuj starije, da bi i ti bio poštovan, radi dobra djela da bi bio zapamćen, a ovu zemlju sada ja vama ostavljam u amanet”, reče zabrinuto, drhtavim glasom.

Pogledala sam ga sa odobravanjem, te mi ponovo uzeo ručicu i nastavili smo prema kući. Prilazimo kući, čini mi se poznatom, ulazim u avliju gledajući četvoro čeljadi kako sjede na dekici. Sjedimo sa njima i u tom momentu izlazi žena i iznosi sofru pred nas. Ugledala sam mladoliko lice moje nene Hatidže. 

Bogata sofra opijala nas je mirisom. Uzimam parče vrućeg, domaćeg hljeba, pođoh da ga odlomim, ali u tom trenutku moj saputnik se okreće govoreći: “Sine, lomi hljeb sa bismillom.” Moje oči ga konačno ugledaše. Zeleni smaragdi su obasjali lice lijepih crta. Nasmijana otvaram oči, sama sebi rekoh: “Pa to je moj djed Jusuf.”

Čini mi se nestvarno, duboko u sebi imam osjećaj kao da je neko ukrao tu ljepotu, ta ljepota više ne postoji, ali u ono što sam sigurna jeste da svaki izlazak suncu na horizontu, nebo u toku dana i nebo okovano zvijezdama u mrkloj noći, sve me to podsjeća na djeda. Dok šetam šehitlucima ne osjetim miris nevine krvi kojom je natopljena ova zemlja, osjetim miris džennetskog izvora Havda sa kojeg piju Allahu bliski.

Svake godine kada se približava mjesec tuge, bola, straha, većina Podrinjaca se počne psihički pripremati. Mjesec tuge, bola i straha je mjesec juli. Moja krv u venama se zaledi kada neko šapne “juli”, a da ne opisujem osjećaj kada se spomene 11. juli 1995. Tada mi se krv odledi i počinje da ključa, od tuge i neshvatanja šta se moglo desiti u čovjekovom razumu pa da tako nešto uradi. 

Da li je to osjećaj krivnje ili je to osveta samo prema ljudima, samo mržnja ili…

Hiljadu upitnika je u mojoj glavi. Pokušavam naći samo jedan dobar razlog za počinjeni zločin, ali isti razlog ne postoji. Nema nijedan razlog koji opravdava ubijanje džennetske ptice Fatime Muhić, koja je samo nekoliko dana gledala ovaj surovi dunjaluk i na hiljade Fatima, Nermina, Azmira, djedova… među kojima je i moj djed Jusuf Imamović.

Kažu vrijeme liječi sve, djelimično se slažem, to da vrijeme liječi, ali ne i sve. Ova bol majki, očeva, sinova, kćeri, nerođene djece, nerođenih unučadi nikada neće biti izliječena i nikada zaboravljena.

SINE, PAMTI, OPOMINJI I NE ZABORAVI!!!!

Autorica teksta:

Ja sam Belma Imamović, imam 18 godina. Rođena sam u Brčkom. Svoje slobodno vrijeme posvećujem pisanju raznih tekstova, na razne teme, neke rane liječim njima, jer emocije i misli najlakše je zapisati, stoga napisala sam nekoliko tekstova koje sam posvetila prvenstveno mom djedu Jusufu Imamoviću. Jedan je od žrtava Srebrenice. Ubijen je u julu 1995. Iako sam rođena u Brčkom predstavljam se kao da sam dijete sa rijeke Drine.

Share.

Portal Plural.ba zvanično je krenuo sa radom, simbolično 08.03.2022. godine, na Međunarodni dan žena i 22. godišnjicu od uspostavljanja Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Osnovao ga je brčanski novinar Adis Mujdanović, koji je u januaru 2024. godine formirao i Fondaciju za medije i aktivizam “Plural”.

Leave A Reply